Sreli smo se, u mnoštvu drugih i nekim nevidljivim nitima privukli, gledali se dugo u oči, njima najčešće i komunicirali, ponekad i govorili, time rekli tačno onoliko koliko je drugoj strani bilo potrebno da pusti, u minutama koje su uslijedile, a prije nego smo znali omiljeni dio dana, omiljenog pjesnika, nivo škakljivosti onog drugog, da se bića spoje kako najbolje budu umjela.
Nećeš saznati ni do kraja našeg susreta da su simpatična muška lica tu večer lansirali, istina, svoje šarmantne, svemirske brodove i nudili turu po galaksiji i da ja najčešće po galaksiji šetam sama, u svojoj glavi, no da sam se u tvoj eto ukrcala, a onda smo se iskrcali tačno tamo gdje sam htjela, a da nisam ni pitala kuda ćemo mladi gospodine. Baš kao ni ti mene nešto kasnije dok smo lebdjeli kroz sarajevska naselja. Nećeš saznati sasvim i do kraja mladu djevojku inside-out, jer ne stane u riječi, a kamoli u jedan nepuni polu-noćni-dan više radosnog zurenja i slućenja, nego rečeničnog dijeljenja. Valjda već možeš razumjeti da ni u čemu ne vidim običnost, a ponajmanje u zajedničkim neplaniranim svemirskim ekspedicijama, pa je ovo mjesto na kojem ću ja slovima crtati i bojiti ono što riječima nisam. Radi fokusa naravno.
Dok si spavao, a ja ti kosu sa lica sklanjala, razmišljala sam o tome koliko suštine stane u neki vidljivi prostor između stranaca koji svoje poznanstvo broje u minutama, a već im se kože lijepe i poljupci broje u stotinama, dok samo slute o suštinama onog drugog. Tada više nismo ni stranci, niti znanci. Mi se intuitivno slutimo.
Iz mnoštva malih šašavih pitanja kojim sam te bombardovala u tim prethodnim kratkim časovima upoznavanja te tvojih pratećih (ne)odgovora pokušavala sam oslikati taj nepoznati prostor i gotovo argumentovano pronaći razloge zbog kojih se uopće nisam iznenadila ili izmakla kada si me zagrlio i počeo mirisati kožu lica.
I znam da se svašta uhvatilo u dva-tri sata upoznavanja i da je to zbog smiješnih stickera tvoje mame na viberu. I što voliš Ali-manhattan zbog tih par ljudi što su bili dobri za tebe a potiču sa pašinog, i što graviraš ljubav prema najmilijima po tijelu. I što na mjesto moga rada nisi odgovorio tipično čudeći se kako mogu, već rekavši da si često išao tamo vodeći turiste. I što si imao najtoplije oči kada si rekao aaaa radiš s djecom. I što nisi ravnodušan spram ničega. I što kolutaš očima isto kao i ja. I što si mi otkrio gdje si bio dva sata prije nego smo se upoznali. I što mi onu drugu stvar nisi otkrio. Ali i što si bez truda vidio onu mene koju većina propusti. I što si mi rekao da sam malo luda, i što sam se smijala jer sam ja crno-bijelo luda. I što smo pretresli licima i očima sve emocije, osim sreće, a ja sam te htjela odvesti do prvog ogledala da nas pogledaš. Možda je bilo i od tvog džina i moje vode, a možda od nas i neke nedefinisane blentavosti koja nas je spopadala. I što tog pregolemog druga krotiš svaki dan. I ja svog isto. I što si nam odmjeravao dužinu prstiju. I što smo izveli tačku bez sekunde pripreme, uvjerljivo i uz aplauz. I što smo si ostali dužni po recitaciju, iako je sve što smo izgovarali ličilo na slučajnu poeziju, svakako ne na antičke dijaloge i monologe jer to nije za kafane je l’ te. A najviše od svega, što je istina od onih koje volimo ono što najviše kod njih volimo, pa ti evo još malo istine sastrugane do kosti, iako se ne volimo ali znamo da je istina najveća ljubav. I što voliš da šetaš. I što ti nisam rekla da razumijem prethodna tri tvoja mjeseca, jer je moja godina zadnja bila takva, a razumjela sam.
Ujutru sam se pitala šta su ti drugi hobiji, kako provodiš jutra koja voliš, gdje je Miki kada tebe nema i šta radi, kako izgleda jedan tvoj običan, a kako neobičan dan. Kako izgleda najtužnija tuga od drugih tuga na tvom licu jer sam šašavu sreću vidjela. Zašto si se zamislio, odlutao i usrkletio sa izlaskom oblaka i korakom u (tvoju) realnost, a svejedno sve zapazio, izrekao, saopštio, umiljato. Ali tebe nisam ništa od toga pitala. Slutila sam. Radujem se fotografijama. Uhvatili smo teško uhvatljivo, samo da nisam film pogrešno stavila.
Uopće nije netačno ako kažem da je istina da sam odlagala taj poljubac jer sam željela biti sigurna da te male nevidljive niti koje su se prele između i oko nas, imaju neko supstancijalno utemeljenje. Sasvim sam svjesna da susreti koji počnu na kraju, nose sa sobom opasnost da dvoje postanu još veći stranci nego su bili prije upoznavanja. A ja ne volim da krećem na kraju. I nadala sam se da nešto nećemo zabrljati i oduzeti mu pripadajuću magiju, jer ja ne znam taj šablon. Ne znam niti jedan šablon i prezirem ih duboko. I ne umijem drugačije nego da budem svoja. I da te grlim da budeš svoj, unatoč svemu što nas razdvaja. Smijala sam se od radosti, a nadala da ćeš dušom razumjeti da je suština gorivo moje letjelice, one prebrze. I činjenica da sada pišem znam da je tu, u onoj mjeri u kojoj suština može da stane u 12 sati susreta i svih pozadinskih misaonih tkanja koja neumorno slažu retke, a može. Ako se pomisli da ovakvi susreti ne zaslužuju da se o njima piše, ja kažem onda je bolje da se nisu ni desili, i zato i pišem. No vjerujem da unatoč ovom neobično uzavrelom novembarskom vremenu, dvije su se suštine ustvari sluteći razumjele. I kada sam rekla da sve vidim, htjela sam reći da kada gledam svašta ili sve zapazim. I znam da nije dva sata prije nego smo se upoznali, nego dva sata prije nego si došao na mjesto susreta ali ljepše mi je bilo onako napisati.
Pojma nemamo gdje smo u mjestima u nama, mislim o jedno drugom, a možda pomalo i o sebi. Znam da sam dosta toga slutnjom obojila, možda i namjerno jer se najviše živi u svojoj glavi, i znam da pravo upoznavanje zahtjeva drugačije okolnosti i u nama i oko nas, no ja sam ovako oslikala i meni se dopada. Dopada li se tebi? Neke stvari sam se plašila i da te pitam, jer uz sve što se naslućuje, znam da stanuje još toliko toga za otkriti. Neke stvari sam se plašila i da samo tako podijelim. Šta li još neotkrivenog obitava u tebi što se ni ne naslućuje? A tek u meni. Znam da je svašta moguće, samo neka ne bude obično. Poklonit ću ti set naljepših bojica, istih koje ja koristim.
Pitala sam se da li bi se moglo desiti da se desi, ono prvo pa onda drugo, ako ne ovdje onda negdje kao u filmu Another Earth? Nothing is impossible or everything is possible. Koliko hrabrosti i vjerovanja je potrebno da se nešto takvo pusti u svom nosećem i postojećem ludilu, ka nekoj nedefinisanoj divnoći van šablona?
I ako će naš susret završiti obično u svoj svojoj neobičnosti što bi bilo tipično no čudno usljed ovoliko netipičnosti ali valjda uredu, kao i mnoštvo sličnih, istih, potpuno različitih spajanja, onda ga ovaj moj pozadinski proces preseljen na papir uvjerljivo amnestira i pridaje mu dozu pripadajuće čarolije, suštine, dubine, neobičnosti bez kojih bi drugarica popravljačica tvojih leđa ispravno predvidjela ono što je slijedilo i bez kojih se ne bismo ni desili. I jedino tako ostajem sasvim mirna sa svim doživljenim, neizgovorenim i zamalo zajednički proživljenim.
U jednom danu sam osim svega gore ispisanog, i neispisanog, još i pisala i fotografisala, i dobila crtež, doduše neobojen. I brojala dva puta do 100 hiljada, dok si spavao. Hvala tebi što mi nije bilo mrsko brzo obući se.
https://www.youtube.com/watch?v=lWfcj0R0kfY
