Danas je Romanija imala poseban sjaj, zelenilo se talasalo, sunce pjevalo, a konji, ovce, kravice su me svako malo pozdravljali. Vozila sam iako sam imala osjećaj da plovim. Na trenutke je izgledalo kao da sam postajala jedno sa nebom, zemljom i drvećem.
Razmišljala sam o životu i o tome što me tjera da idem u grad smrti upravo vjerujući u život. Tog jutra sam opet napustila nešto što je nekada ličilo na dom, na utočište. Sada je to jazbina u koju se ponekad sakrijem od svijeta, od sebe u sebe. Taj osjećaj dok vozim od mjesta do mjesta, od kuće do kuće, sa životom koji stane u par kofera, me često podsjeća na neki futuristički film u kojem je voda prekrila svo kopno svijeta, i sada brodovi unaokolo plove iako znaju da luke više ne postoje, ali i dalje sumanuto plove jer zadatak brodova je da plove.
Šta je moj zadatak? Tišina. Otvaram prozor i čujem ptice, mnogo ptica kako razgovaraju i smiju se. Nasmijem se i ja. Znam da sam tužna, ali ne dam se. To je moj zadatak, ne dam se. Najhrabrija od svih djevojčica, ali i dječaka. Jača od Elvisa. Upornija od učiteljice Amele.
…..
Zima je i u kući je jako hladno. Mnogo sam gladna. Kafana u prizemlju se još nije otvorila. Čekam teta konobaricu da dođe, da zapali vatru i krišom mi da nešto da jedem. Mnogo mi nedostaje mama, sestra još i više, sama sam na svijetu. One su u Njemačkoj. Plačem navečer, skoro svaku večer, jer me strah mraka i hladnoće i samoće. Ali moram biti dobro. Peglam košulju, hvatam faze i dolazak struje u kasne sate, za odlazak u školu (4. razred) jer ne želim da učiteljica pomisli da mi nešto nedostaje i da nisam dobro. Mnogo sam tužna, granate padaju, ja se skrivam na putu kući. Sutra idem opet u školu u istoj košulji. Moram biti dobro. Važno je da budem dobro. Učiteljica me proziva i pita me kako sam. Ja počinjem da plačem, grčevito i sagnute glave, jedva hvatam dah. Ona prilazi i daje mi zagrljaj čiju toplinu i sigurnost neću nikada zaboraviti. Odlazim kući, malo mi je lakše. Hladno je i nema hrane. Njega nema danima. Odlazim iza kuće i pored hrpica snijega pronalazim triješće i dvije cigle. Mrak je i nema struje. Imam samo dva jajeta. U kafani je glasna muzika, svako mjesto je popunjeno, znam da tamo ne smijem ulaziti. Oblačim jaknu jer je jako hladno u cijeloj kući. Na ploči peći koja nije naložena skoro cijeli mjesec januar stavljam dvije cigle uspravno, između njih triješće koje palim zajedno sa hepok kockicama. Na tu konstrukciju stavljam metalni tanjir u koji istresam dva jajeta. Čujem pucketanje, sretna sam jer bezbojna tvar postaje bjeličasta. Kuća poprima miris roštilja i nastaje disko momenat. Jaja su gotova, uzimam viljušku i stružem po tanjiru. Moram biti dobro, moram.
……
Nekada sam čula da se treba uštinuti ako se čovjek udari u cijevanicu. A šta kada se udari u dušu, srce? Ili kada bude udaren. Moram biti dobro. Lakše bi bilo ispržiti jaja u zatvorenoj hladnoj kući jednog gladnog ratnog dana nego smišljati kako nahraniti ranjenu dušu. Osjećam se izdano i sumnjam u ideale od kojih sam sama sebe satkala. Boli me do nepodnošljivosti licemjerje masa koja me okružuju ali ne umijem da odustanem od njih. Oni su odustali od sebe, pa i od mene. Odustali su jer nikada i nisam bila njihova. Želim biti dobro. Želim sebe spasiti, od sebe najprije. Želim nastaviti vjerovati u dobro, u dobre, želim vjerovati da ja mogu, da umijem, da imam snage. Želim sebi dokazati i pokazati da nisam samo slika onoga što vjerujem da jesam. On me voli, on će razumjeti. On će me razumjeti i ako me ne bude razumio. Njegov zagrljaj mi pruža toplinu i sigurnost i ljubav i radost. U njegovim očima vidim ne ono što jesam već ono što mogu i želim biti. On me nasmijava i ja ga volim jako. Ne znam da li zna koliko ga volim i koliko ga trebam. Ja ne volim sebe sada i ne umijem ni njega da volim kao što ga volim i trebam unutra. Ne mogu da gutam. Ta knedla u grlu koja me stalno podsjeća da sama sebe ubijam. Auto-imuni pilot je uključen. Kriva sam i nisam kriva, a ja se hrvam sa kormilom. Talasi me preplavljuju i bacaju. Moram biti dobro. Hvatam dah, znojim se, meditiram na wc-e šolji. Ti to možeš, ti uvijek sve možeš, skoro sve. Pronalazim uski tunel na kojem vidim titravu svjetlost. Ako se samoubijam, naći ću načina da se i samoizliječim. Ne mogu biti dekapacitirana, postoji toliko stvari koje želim još uraditi. Šta ako izbije revolucija? Ne mogu biti umorna, moram dobiti svoje tijelo nazad. Napokon želim da imamo našu djecu. Mrzim što me forsira. Želim da se to samo desi. Bez puno priče, želiš li, svako dijete ima svoju nafaku, kako su drugi itd. Jer me nervira što ne vidi da ja kontrolu puštam, samo onda ako mi je uzmeš, ne i onda ako mi je tražiš. Želim da moje tijelo bude dobro i da ja budem dobro. Dok on spava, ja noćima plačem. Ne znam kako da budem dobro. Nisam dobro. Boli me tijelo, boli me i duša. Nisam dovoljno dobra prema njemu. On ne traži puno, i tiho odboluje moje male hladnoće. Ja sve vidim. Još više ga volim zbog toga. Otiću na put, otići ću negdje gdje će intenzitet mojih utisaka utišati moje unutrašnje vapaje. Vadim krv, vadim krv svaki mjesec i buljim u rezultate. Dobro je. Biće dobro. Gledam ga dok spava. Tako me nervira što ne čuje ono što mu nikad ne bih naglas rekla. Zašto me ne izvede u prirodu? Zašto ne organizuje piknik? Ja ne mogu da podnesem elektricitet svog unutrašnjeg bića. Treba mi tišina. Plačem noću jer ne znam kako da budem dobro a moram biti dobro. Radim jogu. Tih satak svako malo me regeneriše iznutra. Vidi li on koliko mi ovo prija, vidi li da će mi joga pomoći da preživim sama sebe? Zašto mi se ne pridruži… treba mi motiv i partner i inspiracija. Galami na mene. Galami jer se ne slaže. Je li vidi da ne mogu disati? Je li vidi da se znojim i da gubim dah? Kako ne vidi da se gušim i da počinjem da se gušim od njega. Odlazi iz kreveta nakon svađe. Jedino mjesto topline i sigurnosti odnosi od mene. Moram biti dobro. Želim da me on spasi, ali da mu ne kažem spasi me. Čuje li on moje krike. Onda ću spasiti sama sebe. Zaključujem da će manje boljeti u mjestu gdje sviju boli više. Dat ću da bih dobila.
….
Ja ga činim tužnim. On me vidi ali me ne osjeća. Ako ovo ne uradim, ja ću nestati, iščeznuti kao biće, i sve ono u što vjerujem. On se trudi, ali ne može. Spasi me, spasi nas. Plačem svaku noć dok spava, on bez suza plače i danju, iznutra sa izrazom lica osobe koja pokušava da razumije i da učini pravu stvar. Ja ne mogu spašavati oboje. Osjećam da nije uradio dovoljno da mi bude lakše, ali ne zato što neće, već zato jer ne umije i ne može. Opet je hladna noć, sada usred ljeta, umjesto granata padaju ružne riječi, vatra koju bljujemo jedno na drugo spaljuje triješće i strukturu na kojoj počiva naš odnos. Ja osjećam da ne mogu, da sam na korak da padnem i da kažem ja nisam dobro i ne znam kako da budem dobro. Ali moram biti dobro. Treba nam vrijeme, treba da postanemo novi i bolji ljudi, jer ovi će sasvim sahraniti i uništiti odnos koji smo dugo gradili.
….
Nedostaje mi da se smijemo, da me ganja po kući, da me privuče sebi, da me stavi u auto i nekuda odvede. Čujem kako je sve moje pogrešno, svaki izbor, htijenje. Terapije, posao, zdravlje. Osjećam se pogrešnom i u njegovim očima vidim svoju pogrešnost. Imam malo snage. Nemam snage. Želim da mi otme sidro koje teglim okolo i spusti ga negdje.
….
Uplovljavam u Srebrenicu, sunce poklanja jutarnji pozdrav hiljadama mezarja, drveće poput stražara osigurava mjesto sa kojeg niko od njih ne pokušava otići. Potočari. Razmišljam o odlascima i dolascima kao privilegiji živih. Razmišljam o slobodi i o tome kako je naše samo ono što može otići, a ono ostaje ili se vraća. Samo od sebe. Grad smrti me naučio mnogo o životu, o lutanjima u sebi i oko sebe. O susretu i zagrljaju sa samom sobom. O ljubavi. O njenoj nesavršenosti. O ljudima. O praštanju. O greškama. O boli. O tome da nismo uvijek dobro i dobri i da je to takodjer privilegija živih. O tome da uvijek možemo biti bolji, krenuti ispočetka. O činjenju dobra kao jedinom pravom putu i u sreći i u tuzi. O nježnosti spram sebe, o nježnosti spram drugih. O prihvatanju i razumijevanju kao početku i prestanku svih ludila u nama i oko nas. O samospoznajama i njihovoj težini. No možda najvažnije o kretanju naprijed. O gledanju na prošlost kao izvor učenja i rasta. O otpuštanju i prepuštanju životu koji dolazi. O našoj sposobnosti da se regenerišemo i gledamo naprijed. O ljudskim kapacitetima da u podzemlju boli pronađu izvor za radost i nadanje i ljubav. O vjeri u život i njegovu snagu da nadživi sve što ga pokušava suziti, što ga vuče nazad. O nemogućnosti drugih da nas spase, o jedinoj mogućnosti da odlučimo da nježnošću i voljom spasimo sebe. O zahvalnosti njemu na zajedničkoj sreći i spoznaji da se putevi razilaze i cijepaju na mnoštvo drugih mogućih. O hrabrosti da se nikada, ama baš nikada, ne odustaje od vjere u pobjedu životne radosti. O vlastitoj snazi da se krene dalje baš kada se misli da dalje ne postoji. O dužnosti da biramo put sreće i mira.
Sretna sam da smo živi. Da dišemo i postojimo pod plavim nebom, da nas vole, da se volimo. Iz blizine i iz daleka. Smrt i nevolje nas uče da volimo život. Da živimo i vjerujemo sebi i onome što iz toga nastaje. Da ono što je bilo, ono što jeste i ono što će biti je naš život, uvijek vrijedan življenja i borbe. Da vjerujemo da je najbolje tek ispred nas.
.
Black and White Luddha 