Azra

Decembar, 2019.

Plašim se da počnem pisati noćas. Plašim se da riječi koje biram nisu dovoljno čarobne, da ja to ne umijem baš onda kada želim. A želim. Plašim se ovih želja od kojih izgorimo. A ustvari se ne plašim, ustvari sam rijetko mirna i odlučna da prepustim redateljsku ulogu nečemu većem od onoga što je moguće zagrliti ili dohvatiti.  Za neka stanja treba izmisliti nove riječi, a ja izmišljam stanja, živim ih, i dajem im poznata imena, reduciram ih. Uskoro ću sjesti ispred ogledala i zuriti u svoje oči, tražeći nove riječi za ono što samo stane u njih.

…..

Došao si. Vrata su se otvorila. Ti i ja, na našem pragu kao i nebrojeni broj puta unazad  šest godina.  Koliko je trajao taj prvi pogled? Neobjašnjivo je šta je sve stalo u par sekundi. Mjesto na kojem sam bila i mjesto na kojem sam sada, kao da nemaju jedno s drugim veze. A ipak, ovo potonje postoji samo zbog onog što je bilo ili onog što jeste…

Nisam te stiskala kada smo se zagrlili. Nisam, jer ovdje i sada mi smo naše sjene, a sjene se dohvatiti ne mogu.

Ne znam koliko sekundi vremena sam provela gledajući te, izbjegavala sam pogled, nisam željela da se oči spajaju kao neki prvi korak ka potencijalnom spajanju duša. Jer tvoja je negdje drugo, a i moja više nije tu, istjerala sam je.  Nisam osjetila ništa kada sam te zagrlila, digla sam i ja svoje štitove jer me podsjećaš na čovjeka u odnosu na kojeg nikada nisam gradila ograde. Ali ovaj ti, od njega očekujem stvari za koje nisam znala da bi mogle postojati između mene i onog tebe. Za njega pokušavam biti sretna, zamišljam taj njegov novi život, potpuno izdvojeno od svega što se tiče mene. Zamišljam da je sretan u novom odnosu, da se smije, ljubi, jebe, smiješi, ljubi u ruku, da nekog ponovo naziva svojim zvrkom i vragom. Zamišljam da mu je duša mirna kada se uveče sklupča oko tog svog bića. Zamišljam da je cijeli život koji smo živjeli postojao da bi ga doveo do ovog novog trenutka. Onaj prošli ti, njega se više i ne sjećam. Ne želim da raspirujem vragove ni u njemu ni u sebi. Ne sjećam se više ni Berlina, ni pljuvanja jedno drugog dok peremo zube, ni privlačenja u krevetu, ni 90 dana prespavanih u krevetu za jednu osobu iz kojeg mi nisi dao da odem, niti jednu noć, a ni dan, ni tebe koji se smiješ mojim plesnim prstima na volanu, ni tebe koji sjedi na stolici u našem dnevnom boravku, sa knjigom u ruci, i povremeno se okreće tražeći mene na dvosjedu iza svojih leđa, samo da mi kaže da si dosegnuo vrhunac svoje sreće, ti, ja i naše Alipašino gnijezdo. Tebe, koji se okrećeš jednom, pa joše jednom, a onda više i ne govoriš, samo mi pričaš očima koje već počinju da plaču od sreće. Tebe koji me ganjaš po kući, s kojim se tučem najstrašnije, tebe koji mi vraćaš ravnopravno, jer to zahtijevam, a onda počinjem da zapomažem i kukam, i tebe koji onda ljubi mjesto koje boli. Tebe koji me grizeš u onoj cijeloj godini, znaš kojoj već. Mene koja sam te voljela sa svakim ugrizom više. I naših mora, i pivceta, i razgovora, i golotinje, i planiranja, davanja imena, čitanja knjiga, psovanja nepravdi, traganja za smislom a onda i njenih ručkova u kuhinjici, sa obaveznom muzikom u pozadini. I malog telvizora, sa daljinskim na hodanje. Tebe koji nam praviš da jedemo. I jutarnjih programa. I radnjice, i pozorišta, filmova, drugara, hej drugara i mojih i tvojih, i nas. I svih tih dolazaka i odlazaka i najjačih zagrljaja. Mene koja te pitam zašto i tebe koji kaže ne umem da kažem, samo jer postojiš. Ne sjećam se više ničega. Ne želim. Ne mogu. Nema nas. Uništili smo se. Udruženi zločinački poduhvat. Svako je dobio zaslužene zasluge za svoj dio.  Živimo neplanirane živote.

Nekim krajem nesvijesti sam vidjela kada si sjeo na trosjed, kada ti je brada zadrhtala i kada si zurio ispred sebe u ništa. Izletila sam iz kuće, da nam srca ne popucaju.

Kiša pada, nije padala danima. Nije bilo ni zima. Zima je. Ja sjedim u našem kafiću, čekam te da skupiš svoje stvari i simbolično završimo započeto. Time out, to je naš kafić. Time out nama, a uzdravlje životu koji nismo planirali. Znam da je u meni sve beskrajno čisto jer te zamišljam negdje drugdje i jedino sam mirna ako si sretan kao što znam da možeš biti. Tvoja sreća me nikada neće moći povrijediti. To bi bilo oksimoronasto.

Rekla sam ti da sam se spremala za ovaj dan, a istina je da nisam. Istina je da sam naučila da se za neke stvari nikada ne možeš pripremiti. Moraš ih sve odživiti. A u ovom životu ja sam izabrala da odživim vrhunce postojanja, hodanje po vasionama, skakanje sa zvijezde na zvijezdu, grljenje sunca, ali i njegovo podzemlje grlim, jer šta je jedno bez drugog. Pola života, a ja sam uvijek htjela sve što mi pripada, i u sendviĆu i u životu.

Šalješ slike knjiga, dijelimo stečeno, pola je mojih, kažem sve su tvoje. Insitiraš, kažem bilo koju da je moja.

Za nekoliko minuta ćeš ušetati u naš kafić, popit ćemo kafu, ja i wiski kao što bismo nekada, ispričat ćemo se,  isplakati  još jedan Amazon, i evo te. Ulaziš. Neka nam je sretno.

…..

I prošao je i taj dan. Nismo preživjeli već smo ga odživjeli. Ne postoji više ništa što ti možeš reći da će ostati neprihvaćeno. Svi su mi govorili svašta mjesecima i ja sam im povjerovala. Povjerovala sam da smo poput mnogih drugih, da je sve već viđeno, da postoji šema. A onda.

Ali ustvari ti hoću reći da te nikada više nisam voljela. Nikada čistije i ljepše. Ovako sam te još samo voljela onog jednog dana u našem gradu, kada si me ispratio na avion i onog drugog kada smo jedno drugo ispratili na autobuskoj stanici, kao u filmu. Voljela sam te i znala sam da ti voliš mene iako si odlazio u drugi život. Voljela sam te i ništa nisam očekivala. Voljela sam te znajući da ideš negdje gdje misliš da trebaš i želiš da budeš. Bez obzira koliko sam željela da uzmemo ništa i pobjegnemo nekuda, bez obzira što je boljelo kao ništa i nikada do tada, bila sam mirna sa spoznajom da ideš negdje kuda si naumio. Bila sam zahvalna što smo podijelili te dane. Nikad te nisam pitala, zašto nije drugačije, nikada. Ohrabrivala sam te da ispuniš do kraja odluku koju si donio.

Niz godina kasnije, dok su najljepši sarajevski ukrasi prolijetali iznad nas, nisam te pitala zašto nije drugačije. Nisam, niti ću. I sada, baš kao i tada, nisam ništa očekivala, bila sam beskrajno sretna na jednom, od nebesa, datom proživljenom danu skupa. Bila sam sretna što smo se mogli ispričati, očima, nikako riječima, reći da sam dobro, da unutra se sve pretvorilo u nešto iznad iznad života, kao da je moglo biti više iznad, ali evo. Osjećala sam najčistiju ljubav, kakvu možeš osjećati prema nekome od koga ne očekuješ ništa za to, ništa. Samo želiš da diše, da postoji i da je dobro. Baš kao i onomad, untoč silama za čije objašnjenje neko tek treba dobiti Nobelovu nagradu, jer su i dalje nedokučene, bila sam sretna da ideš tamo gdje si naumio i da pratiš opet neki svoj neplanirani put.

….

Nema stvari, ali nije prazno. Sjećaš se kada si me prvi puta doveo u dom u kojem si odrastao, rekao si da stvari ne popunjvaju prostor već ono što živi između zidova. Živjet će se unatoč svemu. Hvala ti na knjizi koju nisi odnio.

https://www.youtube.com/watch?v=lWfcj0R0kfY