Zurila sam u daljinu. Pliš na našim sjedištima golicao je moje prste i dozivao me nazad. I tutnjava voza. I njegovo prisustvo koje me i vuče i tjera od sebe. Pom(ij)ešana os(j)ećanja koja dozivaju unutrašnjeg zaštitnika da se budi i da sječe glave. Da sječe njegovu glavu.
Gledamo kroz prozor vagona, jedno preko puta drugog, u tišini se divimo suncu koje nas šiba, šumama koje stojećki marširaju, stijenama koje nam salutiraju i Neretvi koju iščekujemo da izroni. Kakav maestralan dan za naša čula, ali i duše, ili barem njihov dio. Znamo da sa vožnjom ovog voza će se završiti i putovanje na koje nikada nismo ni krenuli. A željeli smo, sigurna sam da smo željeli, no nije se poredalo tako. Nismo se poredali tako. Ja kažem da mi to i nije baš ok, ti kažeš sve je to ok. Oboje je tačno.
Razmišljam o svim stvarima koje jedno drugome nikada nećemo stići da kažemo. O tome kako svoje najdublje strahove, želje, htijenja čuvamo za sebe upravo bojeći se da ćemo se raspasti ako ih naglas izgovorimo. Ili samo čekamo da naiđe ta neka osoba pored koje nemamo želju da krijemo, kojoj želimo da kažemo sve. Zamišljamo da nas takve polomljene, ranjene, nesavršene zagrli i ponudi utočište. Mi smo zamalo postali jedno drugom ta osoba ili se ustvari nikada nismo tome ni približili. Ne znam.
Znam da se nikada neću pitati zašto ne pustiš tu ljubav u svoj život? Zašto toliko čezneš za nečim od čega vrlo uspješno bježiš? Zašto toliko bježiš od sebe, od suštinskog sebe i maskiraš se instant osjećajima uživanja? Neću te pitati, jer ne znam šta da radim sa tvojim odgovorima – informativni me frustriraju jer ne dolaze iz duše, a ovi iz duše me vuku tebi od kojeg želim da odem.
Gledam te. Sjediš mirno preko puta mene, zuriš kroz prozor, pokušavaš udahnuti svaki prizor, ne dopuštaš da ti išta promakne i u vozu i u životu. Pitam se da li si pustio u sebi neki duševni soundtrack odgovarajući za ove najljepše prizore prirodne ljepote koje oboje toliko obožavamo. Vidim tvoje tužne oči koje se stalno smiju, u potrazi za nečim, slutim u potrazi za mirnim sobom. Sretan si jer voliš vozove, planine i ljubav. Gledam te dok se vozimo vozom kroz planine ali gotovo sigurno dalje od ove mogućnosti ljubavi. Vidim ti i dušu koja teži samo čistoći i ljepoti i blagosti ali ne umije samo to, ne može, sad ne može samo to. Ili možda ja vidim krivo. Ne, ja to ne vidim, ja to osjećam a to je vrlo rijetko krivo, složili smo se u tome.
Sve je tako mirno oko nas i u nama. Neke dubine se razumiju da je prosto tako i da tako jedino treba biti. Ili mora. Pitam se šta ćeš ponijeti iz ovog susreta, u svoj život ? Ništa me ne straši više od jeftinosti ljudskih konekcija, od prolaznosti, od banalnosti, od sveprisutnog besmisla koji ljude pretvara u glinene golubove. Da li slutiš ono što ću ja ponijeti od tebe? Imam potrebu da ti se zahvalim, ali u sebi, na sebi koju nisam odavno vidjela – u isto vrijeme razigranoj, lepršavoj, dovitljivoj, vragolastoj, smjeloj, šašavoj, no i odlučnoj. To je najljepši poklon koji ostaje od tebe. Znam da je ona oduvijek tu, samo je dugo nisam vidjela. Obradovala sam joj se.
Šutimo, sve vrijeme šutimo i zurimo, kroz prozor voza i kroz prozore duša jedno drugog. Evo ga kanjon Neretve koji si toliko želio vidjeti, sretna sam što tome svjedočim. Tvojoj radosti. Da li tebe uveseljava radost drugih koliko i mene, ili možda tebe i previše? Hoćeš li ikada (opet) postati sposoban da osjećaš i suosjećaš tanane niti bića koje ti pripada zbog čega te ništa neće zamarati, neće biti teško i tegobno da mu udovoljavaš do beskraja? Hoćeš li ikada u njegovanju drugoga, onako kako to ono treba, osjećati najljepšu sreću i utočište? Hoćeš li se prestati petljati i saplitati u sebi sa sobom i sa onima koje uvodiš u život ? Ili možemo da radujemo druge samo onda kada smo istinski radosni u sebi? Da li tužni ljudi mogu da čine druge sretnim, osim činjenicom da postoje? Da li imamo pravo tada nešto tražiti za sebe od njih? Ne znam odgovore na ova pitanja, slutim da se ti hrvaš da ih pronađeš u sebi.
Oči su nam se srele, koliko beskraja mogu isplesti četiri oka. Razmjenjujemo sretne i tužne osmjehe i osmehe. Sjedeći plešemo svako sa sobom ali i sa onim drugim. Pomiješana osjećanja i pomešana osećanja. Ali živimo. Važno je svako po svojim pravilima, jer kako drugačije. Dakle živimo po svojim pravilima pa makar ona bila i trenutno pogrešna. Naučićemo, nadam se.
Oboje lijepimo lica za prozor, želimo ukrasti Neretvu samo za nas, na staklu se vide otisci naših udaha i izdaha, ne uspijevamo udahnuti količinu ljepote s kojom nas ovaj dan obasipa. Okrećemo se jedno ka drugom, nosevi nam se dodiruju, na trenutak se čini da smo sami na svijetu na planeti sreće, zurimo jedno u drugo. Izmičem se. Važno je održati distancu od sila koje nas vuku jedno drugom jer suštinski nismo spremni.
Otvaram svesku i počinjem pisati jer pisanje je moja muzika, moja aorta: «Zurila sam u daljinu. Pliš na našim sjedištima golicao je moje prste i dozivao me nazad. I tutnjava voza. I njegovo prisustvo koje me i vuče i tjera od sebe. Pom(ij)ešana os(j)ećanja…»
Ponio si gitaru, kažeš da želiš uz muziku Neretve nešto odsvirati. Vidim koliko se tome raduješ. Radujem se radovanju i pitam se šta ćeš izabrati. Volim taj dio tebe – tada puštaš da iz tebe izlazi ono što drugačije ne umiješ reći. Želim da budeš radostan, miran. Najviše želim da budeš miran i da prvo u sebi nađeš ljubav koju tražiš u drugima oko sebe. U prijateljima, roditeljima, ženama. To želim i sebi. Voljela bih da ti mogu šapnuti sa ovog mjesta na kome sam da ljepše volimo i da nas ljepše vole kada tamo stignemo. Ali znam da tuđe puteve ne možemo prelaziti i da prečica nema. Radujem se da vidimo gdje ćemo stići, u današnjoj avanturi a i u životu. Nekad ću ti dati do znanja da sam tu za tebe bez obzira na bilo šta drugo, ali tebe koji pušta svoju dušu da te vodi, ne ovu zabavnu koju dijeliš sa svima, već onu ranjivu i ranjenu koju kriješ i od sebe. Znam da ćeš i ti biti tu za mene jer partizani i partizanke nikada ne ostavljaju svoje (ranjenike) – ni u ratu, a ni u miru. Za bratstvo i jedinstvo naših duša, prije svega! Danu i živote eto nas, spremi se!
Black and White Luddha 