Misliti znači redovno upražnjavati bezglasni dijalog sa samim sobom. To je aktivnost koju obavljamo u osami, odsutni iz opažajnog svijeta. Hana Arent kaže da ljudi misle prosto jer mogu, odnosno u Kantovim terminima da je to priroda našeg uma. No što je cilj mislećeg ja?
Misleće ja traga za smislom. Ono živi okruženo stvarima, pojavama i želi pronaći smisao prevazilazeći ograničenja čulnog svijeta. Iz toga proizilazi da misleće ja pretpostavlja osebujan spoznajni život ovjekovječen u znanju. Tako naše misleće ja može da obavlja korektan posao samo onda kada je opsluženo znanjima koje nam pružaju naši čulni aparati. Iz ovoga je lako zaključiti da je naša glavna odgovornost da našem misaonom životu obezbijedimo dovoljno materijala za prirodnu potrebu našeg uma – da traga za smislom i istinom.
Zašto je važno misliti?
Istine do kojih dođe misleće ja tako postaju maksime našeg djelovanja, odnosno principi našeg praktičnog života. Ukoliko pak misleće ja ne bude opskrbljeno sveprisutnom količinom materijala tj. znanjem za obradu, čovjek zapada u opasnosti odsustva vlastitog mišljenja. Umjesto taga biva zaveden onim što Grci nazivaju doxa, popularnim klišeima, stavom većine, impulsima, navikama, predrasudama, te umjesto da svoj život vodi prema zakonu koji je dao sam sebi, čovjek se daje u dobrovoljno misaono, pa tako i praktično ropstvo.
Ukoliko doxa postane maksima našeg djelovanja, čovjek ne djeluje kao autonoman subjekt. Suprotno Kantovom kategoričkom imperativu čovjek pristaje da bude sredstvo za ostvarenje nečijeg cilja, umjesto da bude cilj sam po sebi. Suprotno tome, snažno misleće ja neće dozvoliti da bude nasamareno i utoliko će naše praktično djelovanje biti zasnovano radje na raciju nego na impulsima, nagonima ili emocijama.
Kako naš život nije određen samo dužinom trajanja, već i svojom kvalitetom, važno je govoriti o aktivnosti mislećeg ja kao pretpostavci smislenog i slobodnog života.
Kako do slobode i smisla?
Aristotel kaže da se trebamo baviti filozofijom ili se oprostiti od života i otići odavde. Ja kažem da moramo imati neutoljivu glad za znanjem, moramo se čuditi svijetu oko nas. Misaoni aparat redovno opskrbljen uvijek novim saznanjima obogaćuje život duha. U suprotnom čovjek vrlo lako biva povučen Platonovim “divljim konjima” odnosno kombinacijom naših impulsa, nagona i emocija. “Divlji konji” shvaćeni kao ono nesvjesno u nama koje teži za moći, časti, divljenju, prihvatanju i pripadanju, možda je danas bolje nego ikada prije iskorišteno i upravljeno protiv nas samih.
Smatram da je najprije potrebno odbiti tajne zapovijesti konzumerističkog svijeta i gotove stavove iz našeg okruženja, te angažiranjem mislećeg ja proizvesti autentičan stav za vlastito djelovanje. Samo onda kada nismo korišteni kao instrumenti za ostvarivanje tuđih ciljeva, možemo ostvariti vlastiti smisaoni cilj postojanja, pa tako i slobodu. Sloboda nikada ne znači raditi što se želi, već pomno razumijevanje i biranje naših želja. Kako vanjština, često shvaćena kao nešto manje važno od unutrašnjosti koja uvijek nosi neku suštinu, ima upravo najveću moć izražavanja onoga što je unutra, potrebno ju je što više koristiti kako bi se autentičan, promišljen i osmišljen sadržaj istisnuo napolje. Potrebno je najprije da provodimo vrijeme u bezglasnom dijalogu sa samim sobom, a tek potom vlastite konstrukte dostavljati u opažajni svijet.
Dakle, važno je preispitivati motive vlastitog djelovanja, odbiti razloge vlastite udobnosti ili kukavičluka i ne pokušavati prilagoditi se…
Ko to danas smije da misli?
Black and White Luddha 
❤
LikeLike