Ja se sigurno osjećam ljubavno zbog prizora kojem svjedočim – plavetnilo Jadrana, kamena ograda koja ga čuva, snopovi sunčevog svjetla koji se probijaju kroz krošnje borovine, zanosni mirisi bilja, topli stjenoviti kamen ispod mene, ugodni povjetarac koji me zadirkuje…. Oko mene se čuje simfonija talasa i zrikavaca. Sva moja čula su prenapregnuta pod ovom ljepotom – moje tijelo, um i duša su u gotovo savršenom ekvilibriju dok ja pokušavam doći do odgovora – šta je ustvari (romantična) ljubav?
Nedavno sam pogledala film i pročitala knjigu “Ljubav oko svijeta” od Davora i Anđele Rostuhar. Naime radi se o bračnom paru iz Hrvatske koji je umjesto odlaska na klasični medeni mjesec odlučio cijelu godinu putovati svijetom u potrazi za odgovorom na ovo pitanje – šta je ljubav? Posjetili su 30tak zemlja, razgovarali sa preko 120 parova, a konsultirali su struku – antropologe, psihologe, sociologe. Preporučila bih svima da pogledaju film, svakako pročitaju i knjigu. Ovdje neću prepričavati odgovore parova iz filma ili knjige, osvrnut ću se na par, za mene, interesantnih hronologija, te pokušati dati odgovor na pitanje – šta bi moglo biti da je romantična ljubav (danas) u modernom svijetu (za mene)?
Na pola knjige mi se činilo kao da je odgovor na ovo pitanje crno-bijeli – ponekad sam uzvikivala, pa da upravo to, i tako redom. Međutim po završetku čitanja – mislim da sam ušla u poznati krug zbunjenosti – prije nekoliko godina sam i sama započela unutrašnje putovanje čiji je cilj bio razaznati zašto mi pojedini koncepti, uvjerenja i odnosi toliko znače. Šta sam ja bez njih, zašto imam baš takva očekivanja od sebe i svijeta? Možda sam se potajno nadala da će moje putovanje potvrditi sve u što sam oduvijek vjerovala kada je riječ o ljubavi. Možda sam se jednako tako nadala da će film ili knjiga dati neku vrstu mape, odrednica u odnosu na koju ću moći ‘izmjeriti’ evoluciju moje definicije ljubavi i voljenja. Ovaj blog je na neki način završetak jednog misaonog hodočašća, upravo ovim pisanjem, kako se to već kaže, evo probat ću iscrtati gdje sam stigla.
Ideje o ljubavi?
Pitanja koja su me sve vrijeme pratila dok sam zadnjih godina ronila u ovoj temi – da li je mene ili nekoga iz moje okoline ikada neko od odraslih posjeo i poveo razgovor o ljubavi, možda me nekada pitao šta ja mislimo da je ljubav? Da li nas je pitao kako mi znamo da nekome dajemo ljubav? Kako znamo da ljubav dobivamo? Kako je moguće da je nešto oko čega se život, bar danas, sasvim sigurno vrti, prepušteno ličnom lutanju ili društvenom definiranju ili onom leptirastom osjećaju u stomaku? No da li bi uopšte pomoglo da jesu pričali… odakle dolaze njihove ideje? Je li to razlog zašto u konačnici toliko često jedni druge upravo povređujemo u ljubavi…
Gledajući film opet sam intenzivno razmišljala odakle dolaze te moje ideje o tome šta je ljubav, kako se ona javlja, zašto se javlja, kada se ja osjećam voljenom, kako to ja volim, šta ja želim od ljubavi, zašto osjećaj ljubavi dovodi do boli i šta da čovjek radi s tim. Posmatram često ljude oko sebe i način na koji vole jedni druge, kako se ophode unutar tih odnosa, šta im je važno i od svih pitanja za mene najvažnije – zašto oni nešto vide ili osjećaju na taj način. Dugo se družimo ova pitanja i ja, u tom procesu sam napravila dosta okreta bolnih, radosnih, eksperimentalnih, pogrešnih, blesavih ali u konačnici neminovnih za obračun sa sobom i raskrinkavanje ovih koncepata unutar sebe. Idemo redom.
Ljubav kao hemijski proces za preživljavanje?
Od preko 230 osoba koje su učestvovale u ovom njihovom poduhvatu niti na jedno pitanje nije istovjetno odgovorilo više od sedam osoba. Psihoanalitičar Zoran Milivojević u gore pomenutoj knjizi kaže “ljubav je sve ono što ljudi misle da je ljubav” pa zato možda i postoji definicija koliko i ljudi, ali u najširem – kako to definira antropologinja Helen Fisher – to je kombinacija seksulne želje (testosteron), zaljubljenosti (dopamin) i osjećaja pripadnosti koji imaju ljudi jedno prema drugom (oksitocin). Jedna od vodećih lingvistkinja Anna Wierzbicku ga definira kao “često mislim na tebe, i tada se osjećam dobro, a zbog toga što se osjećam dobro želim raditi puno dobrih stvari za tebe”.
Negdje prije oko četiri miliona godina naš predak je sišao sa drveta i uspravio se licem pred drugim predatorima. Ta promjena je otežala ženkama nošenje beba na leđima pri skupljanju hrane, te je nastala potreba za uparivanjem, kako bi muškarac pomogao ženki da beba preživi. Kao što je poznato čovjekolike bebe se ne rađaju spremne ili gotovo spremne za neovistan život – za razliku od drugih beba sisavaca izdašna njega roditelja je uslov za preživljavanje ljudskih jedinki. Tako osim seksulanog nagona kao osiguranja produženja vrste, dolazi do formiranja mehanizma zaljubljenosti koji osigurava međusobni fokus na tu jednu osobu, a onda i privrženosti koje će učiniti da taj par ostane uparen za osiguranje opstanka podmlatka, barem neko vrijeme (period zaljubljenosti traje u prosjeku oko četiri godine koliko je potrebno da ljudsko mladunče “stane na svoje nožice”). Ovo je biološka evolutivna historija ljubavi – kao i većina stvari u čovjeku i ljubav je mehanizam nastao radi preživljavanja. Inače centar za ljubav se nalazi u “srcu” mozga, tik uz centar za žeđ i glad.
Mi se dakle rađamo s ovim mehanizmom, iako u svim jezicima i kulturama nema riječi za ljubav. Dokazano je da ova romantična ljubav sveprisutni koncept u kulturama, u 93% su pronađeni direktni dokazi.
Ljubav kao odraz društvenih dinamika?
Ljubav svakako jeste hemija u našem mozgu nastala kao evolucijska taktika preživljavanja ali je voljenje duboko definirano i društvenim pravilima. Često je ono kako se volimo dominantno određeno dinamikama naše zajednice – bilo da se pravila osjećaju kao jedino ispravna ili se istim povinuje ili ih se buntovno kroz ljubav ruše. Društvene stege u odnosu na koncept ljubavi su svakako više prisutne u tradicionalnijim sistemima vrijednosti, odnosno u zajednicama gdje postoji odnos dominacije između muškaraca i žena.
Dok smo skupljali hranu, i muškarci i žene su podjednako doprinosili u tim dvojinama što je rezultiralo više egalitarnim (ljubavnim) zajednicama. Međutim nakon agrarne revolucije odnos između muškarca i žene se uveliko mijenja. Prestaje nomadski život koji nije dozvoljavao veliko gomilanje hrane, te sada muškarci počinju obavljati fizički teške poslove, dok žene rađaju sve više djece – djeca su dobra radna snaga i preduslov za osiguranje više ekonomske pa i društvene moći u svojoj zajednici ili u odnosu na druge zajednice. Žena postaje društveno potlačena, ostaje u kući i brine se za potomstvo, što je dinamika koja se prelijeva i na ljubavni odnos i to traje oko 10.000 godina sve do modernizacije tj. osiguranja kakve-takve ekonomske neovisnosti žene.
S modernizacijom dakle žena postaje (ponovno) društveno moćnija (još uvijek nije ostvarena istinska ravnopravnost), a to onda utiče ponovo i na ljubav i ljubavne odnose i dvojine. Moderna društva slamaju tradicionalne definicije, uloge, pravila zbog čega nastaje puno više egzistencijalne slobode ali i egzistencijalne anksioznosti koju ljudi nastoje prevazići između ostalog i kroz ljubavne odnose – možda najsnažnije kroz ljubavne odnose. Prije modernizacije život se mahom organizovao u plemenskim ili sličnim zajednicama u kojima su ljudi uspjevali zadovoljiti potrebe za pripadnošću, osjećajem vrijednosti itd. unutar tih širih zajednica, no sa raskolom od takvog načina života, intezivno se postavlja pitanje – šta je smisao mog života?
Obzirom da su ljudi u modernom dijelu svijeta manje uslovljeni da sebe definiraju kroz rigidne religiozne ili društvene strukture, prepušteni su (više) sami sebi u potrazi za definiranjem – ko sam ja. Moderni čovjek je manje povezan sa kolektivima, on se osjeća dosta otuđeno od svijeta, često je usamljen (izgubili smo pleme, familijarni odnosi postaju labaviji, mahom smo izgubili prisne radne kolektive). I upravo u modernim društvima novonastalo traganje za smislom vlastitog postojanja i pokušaj premošćivanja osjećaja otuđenosti od drugih se nastoji riješiti kreiranjem novog egzistencijalističkog smisla – romantiče ljubavi. Moderni, otuđeni čovjek pokušava kroz partnerski odnos dobiti sve ono što je vijekovima ostvarivao kroz život unutar šire zajednice. Naše moderno društvo postaje religiozno orijentirano ka pronalasku srodne duše, osobe koja će nam upotpuniti život, dati mu onaj ultimativni smisao. Ljubavnici postaju nova božanstva, a ljubavni odnosi postaju dominantna platforma unutar koje pokušavamo ostvariti osjećaj vlastite vrijednosti, vlastitog smisla.
Ove ideje o tome šta je ljubav, i šta je njena uloga u našem životu u modernom dobu, dakle našem dobu, dobivamo od svoje uže sredine ali jednako snažno kroz književnost, filmove, pjesme, društvene mreže, časopise. Romeo i Julija (prava ljubav ide protiv svih pravila), Jadi mladog Vertera (kad voliš spreman si umrijeti za tu osobu), holivudski filmovi – svi se vrte oko neke strastvene ljubavi, borbe za nju, često protiv pravila i ako je prava ljubav onda će ona pobijediti.
Po svemu sudeći moderno društvo je dobilo novu religiju – romantična ljubav bez koje nema (smislenog) života. Partneri su dakle naša nova božanstva (bar neko vrijeme dok se uspijevaju proizvesti gore spomenuti hormoni). Severina u jednoj u svojih pjesama kaže “ti si moja mala ikona pred kojom molim se ja, kada loše krene i ne ide, razvučem osmijeh i briga me”. Za razliku od religioznih bogova koji nikuda nikada ne odlaze, uvijek su tu za vjernike, za povratnike vjernike, uvijek daju skrovište, ljudska ljubav je mnogo više nestabilna, i partneri i partnerice zahtijevaju mnogo rigidnije njegovanje i strožiji način obožavanja. Ako se bogu ne molite par godina, uvijek mu se možete vratiti (tako se bar čini), no ako se od partnera otuđite na par sati, dana, sedmica konsekvence su mnogo strožije (bog prašta, ali parner\partnerica ne).
Ljubavni odnosi tako dobivaju zadatak da zadovolje različite potrebe partnera koje su se u prošlosti osiguravale kroz velike i široke zajednice. U društvenom smislu, koncept “prave ljubavi” se nalazi pred gotovo nemogućim zadatkom – budi moje sve i nađi način da zadovoljiš sve moje potrebe, te od svega najteže – čitaj moju dušu i njeno stanje i onda kada sami ne umijemo da objasnimo šta nam je.
Ljubav kao neriješeni odnos sa majkom i/ili ocem?
Da podvučemo – ljubav je nastala iz potreba da preživimo – svi zdravi ljudi mogu da proizvedu testosteron, dopamin i oksitocin. Ljubav se uvijek javljala unutar neke zajednice ili društva – svašta je taj koncept proživio kroz društvene formulacije i danas preživljava, te je duboko definisan komadom planete Zemlje na kojem smo se rodili.
Međutim nisu samo hormoni i društvo ono što određuje okvire i pravila ljubavi ili bolje rečeno voljenja. Svi mi dolazimo u svaki ljubavni odnos sa svim onim što jesmo i nismo, kao bića, u tom datom trenutku. Mahom smo najčešće nesvjesni samih sebe sa ubjeđenjem da to kakvi smo je nužno tako. U ogromnoj mjeri upravo psihologija čovjeka otkriva zašto želimo biti voljeni na ovaj ili onaj način kao i zašto mi to volimo baš tako, zašto nam se dopada određeni profil ljudi, zašto društvena pravila slijedimo ili kršimo u ime ljubavi itd. Svaki čovjek skupljajući životna iskustva kreira svoje psihološke mape. Iako su naša iskustva jako ograničena, u pravilu svaki čovjek iz svojih ličnih doživljaja izvlači generalne zaključke o životu. Kada je riječ o nekim od najvažnijih koncepata u životu, sloboda, sigurnost, ljubav, kažu da dijete napravi svoje zaključke do neke sedme godine života i kasnije mahom traga za potvrdama istih. Kada nam se uzbrkaju hormoni zbog neke osobe, a onda pri tome otkrijemo i da društveno želimo slične ili iste stvari od odnosa, rijetko se neko zapita šta znači kada nam druga osoba kaže volim te beskrajno, trebam te, ti si moje sve i tako redom. Dok smo izloženi prijatnom doživljaju, ne pokušavamo ga dekodirati, već ga doživljavamo iz pozicije vlastitog razumijevanja tih pojmova, koncepata…
A onda se desi sljedeće – svi smo u našim odnosima imali situacije u kojima se osjećamo da nas druga osoba (iznenada) uopšte ne razumije. Kao da počnemo govoriti različitim jezicima (a ustvari to je prvi trenutak kada počnemo otkrivati da otpočetka govorimo različitim jezicima). Ovo nerazumijevanje (u pravilu praćeno udarima ispod pojasa) sam uvijek shvatala kao manjak ljubavi. Međutim podužom i iscrpnom samorefleksijom, koja je započela prije pet godina, unutar koje sam konsultirala i mudrost i iskustvo različitih ljudi oko sebe i struku, spoznala sam jednu banalnost – da svi mi se više suštinski ne razumijemo nego se razumijemo sa drugim ljudskim bićima.
Svako od nas posjeduje unutrašnji sistem logike i vrijednosti, te vrlo često i same pojmove definiramo posve drugačije, potpuno toga nesvjesni. Ti sudari do kojih dolazi dok se ogledamo jedni u drugima su pokazatelj naših suštinskih razlika u tome šta je nekome sloboda, izdaja, razumijevanje, nježnost, oprost, pa na kraju i sam koncept ljubavi. Nije rijetkost da osoba ne poznaje dovoljno ni sama sebe, pa ne može ni postaviti pitanja ili problematizirati nešto što i sama ne zna.
Na putu upoznavanja sebe koju sam podrazumijevala kao takvu i takvu individuu – koja se razvijala usputno, otkrila sam da je za odgoj zdrave jedinke u ranom periodu potrebno beskrajno puno roditeljske bezuslovne ljubavi i osjećaja sigurnosti. Osjećaj nesigurnosti u djetinjstvu ostavlja duboke posljedice na razvoj ličnosti a kasnije i na gotovo svaki segment odraslog života. Nevolja je u tome što je većina nas odgojena od strane nesavršenih bića, koja hrvajući se sa svojim demonima kao i demonima oko njih, rijetko da su uspjevali osigurati ljubavne, mirne, harmonične domove u kojima smo dobili sve ono što nam rođenjem pripada – osjećaj da vrijedimo jer smo se rodili i uvjerenje da baš takvi možemo biti voljeni i van naše porodične baze (naravno postoje skale dobrih vrijednosti i onoga šta je u svakom društvu težnja da djeca postanu kao ljudi – npr. pošteni, dobri, neovisni, stabilni, empatični). Oni koji su imali sreću da rastu u toplim i skladnim domavima su pravi sretnici. Većina djece pak svjedoči nerazumijevanju i svađama svojih roditelja, kao i svađama s djecom u kojima roditelji nerijetko nemaju potrebne vještine kako bi se dijete osjetilo i voljeno i usmjereno. Nauka kaže da iz takvih nukleusa kreiramo svoje potrebe i mape svijete, koje su vrlo lične a upravo zbog nestabilnosti porodičnih domova najčešće i iskrivljene tj. pune mrtvih ugova.
I tu počinje gradnja naših iluzornih svjetova u koji dovodimo one koje nam život donose a koji se (bar na neko vrijeme) uklapaju u njih. Svađe do kojih neminovno dolazi su sudari naših iskrivljenih mapa po kojima živimo uvjereni u njihov realitet (nama su stvarne jer ih mi nosimo u sebi). Mi pokušavamo drugome nametnuti našu mapu dok drugi to isto radi nama. I naravno ovdje postoji stepenovanje iskrivljenja i ne mora nužno biti recipročno. U dobroj mjeri ljudi uspjevaju jedni druge da tolerišu. Guraju pod tepih jer često više udaraju u zidove jedno drugog.
Uvjerila sam se da skoro svaki oblik bavljenja sobom će ukazati da je jedna od najčešćih pogrešnih mapa po kojima živi moderni čovjek je uvjerenje da je (romantična) ljubav smisao života i da tu treba da nađemo odgovore na sva neriješena vlastita egzistencijalistička pitanja.
Psihoterapeut Zoran Milivojević kaže da tinejdžeri sa 14,15,16 godina već imaju dosta jasnu predodžbu o tome šta je njima ljubav i kakav odnos žele imati – i kako kaže onda idu promašaji i pokušaji. Spomenuti terapeut ističe druge najčešće zablude o ljubavi: ljubav je vječna zaljubljenost, seks je uvijek fantastičan, da se voli jednom u životu, da će trajati do kraja života, da će ljubav osobu potpuno izmijeniti, da je prava ljubav potpuna predaja drugoj osobi…
Svi vidimo svijet onako kako smo ga uspjeli sagraditi od malo iskustava koje smo skupili, pičimo kroz život potpuno se oslanjajući na svoje mape – one su dio nas i stoga su stvarne – a shvaćajući koliko smo nesavršeni po dizajnu, potpuno smo nesvjesni da uopće ne vidimo stvari za ono što one (stvarno) jesu. Ljudi su hodajuće galaksije unutar kojih svako ima zakonitosti za koje tvrdi da su istinite. Naši neuspjesi nam pokušavaju otvoriti oči da uvidimo šta su to prividi koje mi držimo za istine. I kada se privid urušava rijetko ko odluči raskrinkati sam sebe sebi – suočiti se sa istinom, jako bolnom istinom – šta je život izvan naših privida? Mi najčeše pribjegavamo drugoj opcije – tražimo nove (ljubavne) aktere da svoj privid održimo u životu.
Nažalost samo sretnici među nama odrastaju u zajednicama u kojima se dvoje nježno njeguje, u kojima se to dvoje obračunalo sa svojim demonima pa iste ne prenose na odnos ili djecu i upravo takvi, kao oslobođeni ljudi, mogu da ponude osjećaj zdrave sigurnosti i ljubavi jedno drugom i svom potomstvu. Svi mi ostali, kako kaže moja prijateljica moramo oprostiti našim roditeljima i zasukati rukave.
Ljubav danas (za mene)?
Svjesni smo da je život za većinu svijeta još uvijek preživljavanje i da ljubav sigurno i dalje ima ulogu i utočišta i lječilišta. Ovaj blog se bavi ljubavlju izvan konteksta preživljavanja, više kao lijepom nadogradnjom.
Jedna sam od onih koja vjeruje u bezuvjetnu romantičnu ljubav – koncept koji sam nazvala “iznad života”. Ali ne ovu iz filmova, tragičnih ili happily ever after romana, pjesama itd. Ne u onu u kojoj je ljubav odgovor na životne probleme. Ne u onu u kojoj nečija ljubav treba da nas izliječi od nas samih. Već u onu u kojoj se rudarski kopa tunel, zajednički tunel kao metafora ličnih metamorfoza u kojima se lišavamo vlastitih privida, pogrešnih predodžbi i očekivanja. U kojoj mi postajemo svako za sebe svoja viša verzija svijesti. Bezuvjetna ljubav je za mene prije svega ubistvo vlastitog nezdravog ega. Onog koji nas boli, mrcvari i vuče kroz vlastite i tuđe paučine očekivanja (koje smo ispleli vjerovatno nekad u pelenama (šala) ali u koje bezuslovno najčešće vjerujemo i sa 25 ili 35 ili 55). Da li se onda princip ‘prihvatam te prihvataš me’ jer je tako jedino nekad bilo moguće, danas zbog napretka u naučnom i društvenom smislu (emancipacija žene, seksualna revolucija, slabljenje uticaja religije na organizaciju života, popuštanje familijarnih stega, fabrike sperme itd) može konačno zamijeniti sa principom ‘podržavamo se i ne odustajemo od nas’ na našim spoznajnim putevima unutrašnje katarze te tako zajedno gradimo našu utvrdu ljubavi?
Znati (bezuvjetno) voljeti znači najprije obračunati se sa sobom. Sa svojim slabostima. Sa svojim „mrtvim uglovima“. Znati voljeti znači moći biti sam, u miru sam sa sobom. Znati voljeti znači ne biti ovisan o osobi koja nam je svejedno izvor toliko radosti, ljepote, smisla. Naposljetku znati voljeti znači ne rukovoditi se vlastitim bolom i nepodnošljivošću vlastite pozicije. Znati voljeti najsnažnije i iznad svega znači razumjeti, i izvan svoje uobrazilje svijeta, onog drugog koji također pokušava i ne odustaje od sebe, a ni od onog drugog.
Vjerujem da potreba za ljubavlju kao životnom nadogradnjom ostaje i dalje jako snažna unatoč svim privilegijama modernosti jer želimo dijeliti šarenilo koje hvatamo svojim dahom, očima, mislima, tijelima. Zato što je ljubav najljepši i smisleniji poligon za laštenje vlastite uobrazilje svijeta i bojenje opšteg besmisla. Zato što želimo nekome biti podrška u ovom materijalnom mraku. Zato što želimo da nas neko može i želi držati u našem mraku. Zato što želimo da nas gledamo kako pobjeđujemo svoje rupe u duši, svako za sebe a opet skupa. Zato što znamo da se ne podrazumijevamo, već biramo jedno drugo iznova i iznova, baš zato jer ne trebamo jedno drugo, već želimo jedno drugo. Zato što puštamo da ona druga osoba poraste do krajnjih granica sebe i zato joj nikad nismo prepreka. Korigujemo jedno drugo ali ne olako, ne iz svojih slabosti da drugog sebi prilagodimo već zato jer želimo biti što potpunije ogledalo za tu osobu. Zato što u onom drugom možemo osjetiti uljepšano vlastito postojanje. Ljubav je za mene najprije ne odustajanje od sebe a samim tim ni od druge osobe. Ta ljubav je buntovni revolucionarni čin i protiv biologije, psihologije, sociologije, antropologije, kreacija u dvoje u kojoj ima onoliko nepoznatih koliko sazviježđa ali i volje da se otkriva i polira i svijet u sebi, u onom drugom te tako kreira jedan potpuno čudesno novi. Ljubav je za mene snaga i hrabrost prije svega. To nije samo ugoda već mukotrpni stvaralački čin dvojine koja zajedničkim snagama premošćava provaliju u nama i među nama. Da li je onda ljubav budućnosti postala svoja evolutivna negacija i tako ušla u svoj naredni stadij – voljenje radi voljenja a ne potrebe za nečim? Da li bi time ljubav postala čistilište umjesto klinika za lječilište svih unutrašnjih konflikata sebstva?
Ljubav je opasno oružje u rukama onoga ko ne zna voljeti i primati ljubav. No nevolja je u tome što upravo svi mislimo da znamo voljeti kao i da umijemo ljubav primiti jer smo sposobni osjetiti emociju ljubavi. Prolaskom kroz svoje vlastito čistilište sam došla do mjesta u kojem shvaćam da je ljubav u svom punom potencijalu jedan apsolutni mir, najprije sa sobom, a onda i sa drugim ljudskim bićem koje nas dobrovoljno, bez trebanja, voli. To nikako ne znači da OVA ljubav ne prolazi kroz sve svoje izazove, ali je osnažena snagom bića koja ne daju da njima rukovodi njihova bol i\ ili slabost.
Ako bih se još na kraju usudila definirati voljenje kao glagol, vodeći se ispovijestima svih aktera ovog Rostuhar projekta ali i vlastitim doživljajima te svim onim što je ostalo skriveno i neizgovoreno i u knjizi i u meni – onda je to svakako jedan osjećaj nježnosti i neiscrpni pokušaj razumijevanja svog ljubavnika. Niko ama baš niko nije rekao, znam da me voli jer je grub ili gruba prema meni. Tako je u srcu ljubavi jedna kontinuirana nježnost koja se gaji prema drugom. I pokušaj da se razumije onaj drugi koji pokušava da se izmigolji iz svoje zmijske košuljice.
Mislim da prvi puta mislim da umijem, da ja ovo umijem kako bi trebalo….
Napomena: u ovom tekstu historijski procesi su pojednostavljeni radi lakšeg čitanja, ovi procesi se ne dešavaju linearno niti jednako na svim dijelovima planete, i naravno praćeni su sa mnoštvo drugih odrednica, kao što su običaji, tradicija, kulture, religije, klasne razlike itd. Također kažem dvojine, ali to se odnosi i na poligamne i poliamorne odnose, kažem muškarac i žena ali mislim i na homoseksualne ljubavne odnose, kažem domaćinstvo – što god ono bilo ze period na koji se odnosi. Također kada govorimo o slobodi jasno je da se ne misli na apsolutnu slobodu, u najmodernijim društvima možemo naći neke od najtradicionalnijih običaja i pravila po kojima se živi. Ovaj tekst se odnosi na dio planete i dio ljudi koji su danas najslobodniji u ekonomskom, religioznom, društvenom, porodičnom smislu. Na one koji imaju privilegiju da mijenjaju koncepte i njihova značenja ili hrabrost da to čine unatoč svemu oko njih ili u njima. Također je jasno da je svijet i dalje jedna velika nepoznanica prepuna prijetnji sa svih strana. Samo promjenom trenutnog ekonomskog modela koji u svojoj srži dehumanizira čovjeka i njegov puni potencijal, dovodi do osjećaja nesigurnosti i otuđenosti može doći do istinskog oslobođenja čovjeka. Čovjekova težnja da premosti tu nesigurnost kroz ljubav je i dalje široko rasprostranjeni koncept kako u tradicionalnim zajednicama tako i unutar ovih modernih i to je sasvim uredu. No ljubav kao naša potreba i mogućnost se razvija u nekom pravcu i ovaj blog je jedan pokušaj razmotavanja tog mogućeg pravca razvoja ljubavi koji se u najkraćem može okarakterisati kao “ljubav zarad ljubavi”. Živjela ljubav!
Black and White Luddha 