Danima razmišljam i pokušavam konceptualizirati neku građu misli, ali kao da iznenada s riječima igram kriket, nespretna sam, ne umijem, odustajem, povlačim se. No bik u meni me opet natjera da se latim peratastature i pokušam da iznesem nešto od onoga što vidim i donekle razumijem. Pišem sa mišlju da i takva pisana riječ može sve, a ne mora ništa.
Gledam nas sve. Gledam nas sve u ovo vrijeme napetosti, izazova, tjeskoba, strahova, zbunjenosti, strepnje, neizvjesnosti. Slušam šta govorimo jedni drugima i pokušavam dekodirati istine. Govorimo da se utješimo, govorimo da zamaskiramo, govorimo da se osjetimo dobro pa makar govoreći ono što priželjkujemo, rijetko govorimo da se ogolimo jer nas strah da će postati veće i neukrotivo. A onda se sjetim da i ja samo vidim ono što mi vlastita prizma dozvoljava, sjetim se da i ja ograničavam svijet na okvir unutar kojeg sam ga smjestila. Znam da ta misao o svjesnosti vlastitoj ga nužno i proširuje – toliko da znam da uvijek ostaje ono nešto što se razumjeti ne može osim ako se ne živi iz cipela tog nekog drugog.
Znam i da postoje neke zakonitosti ljudskih potreba – tako nam je važno da smo (nekome) važni, da smo prihvaćeni, da nas se prizna kao ljudska bića vrijedna nečije pažnje, ljubavi, posvećenosti, pohvale. Što nas više gledam, vidim nas kao suncokrete koji se vrte oko samih sebe u potrazi za suncem u kojem ćemo se ugrijati, osunčati. Vidim nas i kako vrteći se oko samih sebe, u vjeri da tražimo sunce, zapadamo u stanje vrtoglavosti, pa i bezizlaznosti u kojem onda vidimo mrak. A mrak nas straši više od bilo čega, onda grčevito, gotovo sumanuto, po cijenu bilo čega i bilo koga, iz mraka pokušavamo izaći…
Zadnjih sedmica sam više nego ikada spoznavala koliko svaki čovjek vidi, misli i osjeća samo onoliko koliko je predodređen vlastitim spoznajama, znanjima, uvjerenjima, vrijednostima. Eksterna okolnost je trenutno manje-više za sve nas ista, ali spram iste milioni različitih reakcija i nošenja.
Ove okolnosti izvlače i najgore iz nekih najboljih ljudi, pretvaraju ih u ogorčena bića koja u pokušaju da donesu svjetlo u ovaj svijet, postaju taj isti mrak koji samo sada proždire i njih same. S druge strane je masa onih koji linijama manjeg otpora, sužavaju stvarnost na prihvatljivo, brinu se o partikularnim vlastitim interesima vlastitog preživljavanja, ne mareći za potencijalne negativne posljedice koje to može da ima na one oko njih.
Potpuno svjesna dualnosti svakog pojedinačnog ili kolektivnih organizama, uvijek se iznenadim činjenicom da u procesu preživljavanja samih sebe postajemo tako surovi prema prvom nedužnom drugom. I onda se pitam zašto? I koliko god da razmišljam, uvijek se vratim na početak, a to je jer smo tako jebeno slabi.
Slabi da podnesemo solidarnost, slabi da propustimo neki prolazni užitak da ne povrijedimo nekoga, slabi da izdržimo da nosimo masku par sati i spasimo možda nekome život, slabi da budemo tu za one koji nas u tom trenutku trebaju, slabi da se obračunamo sami sa sobom, slabi da osiguramo da nam je dobro u okvirima istine, pravde, pravičnosti, slabi da volimo ogoljeni do kože, slabi da se promijenimo, slabi da pokušamo da se promijenimo, slabi da se izvinimo, slabi da zaštitimo drugoga i od sebe i od vrebajućeg zla, slabi da izdržimo pa i oprostimo, slabi da ne gazimo jedni preko drugih za parče prolaznosti, slabi da ispoštujemo vlastitu riječ, slabi da vidimo da oni što nam istinu govore u lice nam žele najbolje i kada to zvuči najgore, slabi da budemo pravi, slabi da prepoznamo vlastite slabosti, slabi da kažemo upomoć nisam dobro, slabi da ne odustanemo jedni od drugih, slabi da razumijemo i ono što ne prihvatamo… Tako smo jebeno slabi, da se gušimo jedni u drugima, jedni od drugih, tako smo jebeno slabi da ne vidimo da vlastita slabost samo lomi ono malo hrabrosti i odvažnosti u onima što pokušavaju da ne žive kao životinje, tako smo jebeno slabi da svaki dan ubijamo jedni druge u najmanjim susretima u pošti, na ulici, u saobraćaju, u domovima zdravlja. Tako smo jebeno slabi, užasno smo jebeno slabi, da oni najsnažniji među nama, ali ujedno i najranjiviji među nama, se odjavljuju umorni od nas i od sebe.
Znati živjeti je najveće životno bogatstvo koje čovjek sebi može priskrbiti. Na tom putu postoje i neke vrijednosti, i postoji toliko različitih platformi vrijednosti, ali neke su zajedničke bilo da pričamo o putu duhovnosti kao putu života, bilo da pričamo o putu muzike, sporta, porodice, umjetnosti. Suština života je da se isti pobjedi nježnošću prema sebi i prema drugima. Jer šta je jedno bez drugog. Šta je osjećaj vlastite sreće ako neko osnovano nad njom plače, šta je radost ako je zasnovana na laži, šta je uspjeh ako je pregazio dobronamjerne ljude, šta je prijateljstvo ako je satkano na izdajama, šta je ljubav ako počiva na nerazumijevanju, šta je bilo šta ako mu je uporište prljavo…
Ljudi prljaju svoje duše da bi dobili ono što im treba, ono za čim teže – ljubav, posvećenost, osjećaj posebnosti, priznanje, važnost. Ljudi povređuju jedni druge da bi sebe nahranili. Tako su ljudske ove potrebe, da ih i ne propitujemo, da samo slijedimo taj nagon da se osjećamo dobro. No nije svako dobro, dobro. Naše želje, težnje, htijenja su područja najvećih izazova, to je najvažniji rat koji ćemo ikada voditi. Pobjeda nad sobom je prvi stub građenja boljeg života i društva.
I stalno razmišljam je li ovo pobjedivo, je li pokušaj ka boljem nužno vodi u razočarenja, u bolesti, u ogorčenost? I onda vidim one rijetke među nama koji ne odustaju, ali vidim im i umorna lica, narušene organe. Svjetla je uvijek bilo i biće. Hrabrosti je uvijek bilo i biće. Samo dođu te neke kritične tačke u životu pojedinca ili kolektiva kada je potrebno više dobra, više hrabrosti, više istine, više svega onoga o čemu svaki živi insan sanja, a najmanje živi iz straha, iz slabosti.
Koliko god užasno bilo zdravstvo, školstvo, infrastruktura, kao društvo bivamo izmrcvareni izdajama jedni drugih i okvirima koji odobravamo i koji prihvatamo – kaže jedan čovjek – to mi je prvi komšija a poslije 10 godina mi tako uradi, kaže drugi čovjek – bile smo kolegice godinama, i kada je trebalo da me podrži ona je šutila, treći – vozila sam i samo mahnula rukom što je uletio u traku, a on je izašao da bije mene i muža, četvrta osoba – jedva sam stojala na nogama, a doktorica me nije ni pogledala, već mi medicinska sestra kaže da bez 250 KM neće biti termina ni za dva mjeseca, peta – izdao me najbolji prijatelj i supruga, šta mi nisu iza leđa radili, šesti – posvađali smo se nakon smrti oca zbog podjele imovine, sedma – dobila sam otkaz jer sam prijavila šefa za uznemiravanje, osma – potpisala sam ugovor o radu ali i odmah i ugovor o mom otkazu, da me mogu otpustiti kada god budu htjeli, šta ću, deveti – znamo da udara ženu, ali se ne miješamo, deseti – majka sam, a sin mi na sina nožem krenuo… Naša razočarenja su prije svega u jedni druge, u neosjetljivost, u sebičnost, u slabosti jedni drugih, u ignorisanje onih loših stvari koje radimo jedni drugima, u nereagovanju i jasnom prešućivanju koje je uvijek jedna vrsta odobravanja, u odsustvu pokušaja sa ispravimo da nadoknadimo, da budemo bolji…
Jer svijet u koji hodimo, i ovdje, i na cjelokupnom zapadu je društvo pobjede ljudskih slabosti, sebičnosti, nagona, strasti, a sve u potrazi za ljudskom ljepotom življenja. Ovo je put u propast u želji da se živi. Uništavamo život planete Zemlje, uništavamo jedni druge lažima, prevarama, sebičnostima, uvjeravajući se da je to jedini način da preživimo i da je zbog toga opravdan. Evo preživljavamo, a da li je ovo vrijedno življenja iznova i iznova?
I nema druge nego da se počne od sebe. Nema mi druge nego da počnem od sebe. Da se priznaju vlastite slabosti, da se krene čistiti vlastito smeće. Na ovom putu ćemo (jedino) uspjeti i kao bića i kao društvo uz puno razumijevanja, neodustajanja, suočavanja i nježnosti, i uvijek samo ako je dvosmjerno ka sebi i ka drugima. Vrijeme je da se prestanemo liječiti jedni drugima upropaštavajući jedni druge, održavajući vječiti transfer otpada s jednih na druge. Vrijeme je, a već smo zakasnili.
Black and White Luddha 