Prije dvije godine sam otplovila, odgurnula se od obale u želji da sve ono što sam osjećala u svojoj nutrini potvrdim kroz poznata i nepoznata bića rasuta po svijetu. Željela sam potvrditi sebe sebi da postojim u mojoj zamišljenoj ukupnosti.
Nasilno sam željela odbaciti nametnuta osjećanja i dokazati i pokazati sebi da je možda stvarnost jedna ali da mi biramo perspektivu i dajemo joj značenje. Moja nametnuta stvarnost me tjerala da sumnjam u ono od čega sam sažeta, a to je uvjerenje da apsolutno uvijek treba da činimo sve u našoj moći da služimo diktatu svog srca.
Moje me uvijek tjeralo da govorim malo glasnije od drugih, da se bunim snažnije i da ne odustajem ni kada se zavjesa spusti. I da vjerujem u dobro, u činjenje dobra i ljude čak i kada vlastiti osjećaj za preživljavanje vrišti i tjera da se branimo jer nas boli. I da ne zaboravim biti radoznala i hrabra ni kada se zemljina kora pod nama trese od vlastitih sumnji i strahova. I da uvijek dajem više nego što mogu zagrliti. Uprotivnom, osjećala bih se kao novorođenče. A ja nisam bila novorođenče, ali nisam ni jahala uvjerljivo na vlastitim mudrostima.
Prije dvije godine sam poželjela da mi naredni period donese nove životne mudrosti, spoznaje, kao i potvrde. Zamišljala sam da ću putovati preko Europe, Amerike do Azije i u korpu spoznaja poput voćki i namirnica skupiti ono što usput budem odlučila da mi treba. Kakvo, pak, očekivanje novorođenčeta!
Boravila sam i drugovala sa nekim od mojih najdražih ljudi i razgovarala s njima o smislu života i njihovim načinima dosezanja istog. Na tom putu sam pokušala fotografski uhvatiti njihove trenutke postojanja.
No, pravo putovanje je ustvari započelo po završetku putovanja tj. posjete dragim ljudima i manje poznatim zemljama. Jer onda sam umjesto kući, ušetala u novu luku u kojoj sam sve naučeno zamislila primijeniti, izbrusiti a novo nastavljati skupljati.
Zaista čovjek treba biti oprezan s onim što želi, pa sada kažem univerzumu da malo uspori, da ne znam šta ću sa ovoliko novih mudrosti koje treba obraditi, kojima treba dati ladicu i priliku da nešto oblikuju u meni, oko mene. Putovanje i dalje traje, i ne znam da li je na vrhuncu ili se isti tek sprema. Porođaj je krenuo i unatoč umoru od guranja da neki novi dašak života izađe iz nas, nema se mogućnost zastati i odmoriti. Jer život je jači od bilo čega drugog, i hoće vani čak i kada bismo napravili pauzu.
I dok skupljam po sebi stare i nove mudrosti, i dok pokušavam da se kao mače dočekam pa makar na klimave noge, ali uvijek na svoje noge, ovo su novostare mudrosti u koje vjerujem možda snažnije nego ikada:
- Pripadanje nekome, nečemu je jedno od najljepših osjećanja i preduslov sreće svemu živućem što sam srela i treba ga uvijek njegovati
- Vlastita uvjerenja i principi će nas uvijek koštati onih koji nas ne umiju voljeti
- Govoriti glasno u borbi za opštu pravdu će nas uvijek koštati komfora ali i dati osjećaj odsustva besmisla
- Svakom djetetu koje sretnemo u životu je uzvišeno dati potporu i pokazati mu da je voljeno baš takvo kakvo jeste i da u sebi krije beskonačnost potencijala i mogućnosti
- Biti slab i oslobođen ega u ljubavi je plemenito
- Od biti voljen je još važnije voljeti, a voljeti znači ne odustajati, razumijevati neshvatljivo, grliti rane i mrakove, praštati i od ljubavi ne odlaziti
- Postoje ljudi koje sretneš slučajno i već tog momenta su spremni da ti daju srce i sve što posjeduju i ne posjeduju i sav besmisao uvijek sobom učine podnošljivim ili čak dražesnim
- Ljudska srca su krhka poput sapunice i razorna i snažna poput vremenskih nepogoda
- Ljudska stvorenja su mnogo divnija nego što to smiju pokazati
- Uredu je grliti pogrešne vlastite odluke i greške i iz njih rasti, samo nije uredu ponavljati iste greške
- Drveće je najljepši osmjeh planete Zemlje
- Samo u tišini i kada ostanemo sami, uplašeni, možemo vidjeti sve što nam stanuje unutra
- Nikada ne treba pristajati na kompromis u odnosu na ono što nam je životno važno
- Ljubavlju hraniti eksterni svijet, samoljubljem unutrašnji (stalno pronalaziti načine da se ponovo zaljubimo u sebe i u svijet oko sebe)
- Nikada, ali nikada ne smijemo dopustiti da oni koje volimo zbog nas pate – ovo je apsolutni imperativ, čak ni kada sami patimo.
Sanjala sam patku kako mi je doviknula LJUBAV!
