Otišle smo tiho, u predvečerje. Napustile smo ga i napustile smo život koji smo do tada živjele. Ponijele smo samo bicikl koje nam je on noć prije poklonio. Smjestile smo se u jednom sobičku koji će postati naš dom naredne četiri godine. Imale smo jedna drugu i apsolutno ništa više. Ne sjećam se da li me više bilo strah tog novog ili sam osjećala olakšanje – bilo je gotovo.
Ubrzo je uslijedio prvi dan šestog osnovne u novoj školi. Sjećam se obukla sam teksas košulju i kravatu, da zavaram to novo mnoštvo mišlju da je moj život neobično običan, da u sebi nisam uzgojila jednu staricu duše obrasle korovom.
Stajala sam u redu ispred škole tog prvog dana, čini mi se da je mala ona bila tu i da sam pogledom pratila svaki njen korak da budem sigurna da je makar njoj ugodno. Onda sam ugledala njih, visoku djevojčicu plave kose, za koju ću kasnije saznati da se zove Nina i Amru njenu najbolju drugaricu sa najljepšim bijelim zubima. Smijale su se, bile su gorde i bezbrižne jer su imale jedna drugu.
Nedugo zatim izabrana sam da idem na takmičenje iz matematike te su uslijedile pripreme. Melisa i Adela su bile druge dvije odabranice. Melica ima velike lijepe smeđe oče; ona je lane koje je čekalo da postane srna. Adelicina kosa, crna, gusta i sjajna je bila gotovo lijepa kao i njen prekrasni um.
Maju, Vedranu i Dijanu sam upoznala na jednom od poslije-školskih-druženja ili za vrijeme školskog odmora. Gledajući Maju uvijek sam se pitala kako se čovjek tako lako može smijati životu. Vedrana, bila i ostala vjerovatno najljepša i najhrabrija među nama. Dijana, gospodarica svijeta čudnih i prkosnih šala. I tako je gotovo istovremeno jedna porodica iščezla, a druga je već disala. Mi smo se sada smijale i bile gorde i bezbrižne jer smo pronašle jedna dugu. Ne znam da li sam ja pronašla njih ili su one pronašle mene ili smo jedna drugu tražile, ali ove žene i Sabina čija se inicijacija desila nekoliko godina kasnije, će postati i ostati za mene ono što je čovjeku potrebno da raste kao biće, da voli, da bude voljen, da uči, da se raduje i tuguje, da prašta, da se vraća, da prihvata, da isprobava, da griješi, da luduje, da grli, da slavi, da (p)ostaje čovjekom. One su ja i ja sam one i naših dvadeset godina zajedničkog postojanja i svega što stane u njih, svega prvog i zadnjeg, smiješnog i glupog, hrabrog i neponovljivog, ja ne umijem riječima iskazati. Ove fotografije su pokušaj da se uhvate djelići života jedne porodice i njenih članica koje nikada nisu odustala od nje. Ove fotografije su spomenici onome što nikada nećemo stići ispričati drugima i onome od čega su izgrađena naša bića i od čega će biti izgrađena bića naših bića.
P.S. Dino i Nedim su oni koje su one/koje su mi. S njima je duhovito, obogaćujuće, toplo, šašavo i živjeti i iščezavati.
Preporuka muzičke podloge za vrijeme pregleda fotografija: http://www.youtube.com/watch?v=VfYSQwAl7Rk


















Tako nježno i snažno u isto vrijeme. Miluje i potresa… prelijepa priča o prijateljstvu i ljubavi.
LikeLike
Ekipica za 10
LikeLike