Transformativno postojanje

Ovo je moja obitelj, tačnije jedan manji dio. Ovo su ljudi koji su oblikovali dio mog bića, naročito u prvim godinama mog odrastanja. Nemam niti jednu vlastitu fotografiju djeda Ibre, a upravo je on taj koji me svojom tišinom najviše podučio o zakonitostima postojanja. Tih nekoliko mjeseci, kada sam za vrijeme osnovnoškolskog raspusta u ulozi medicinke sestre previjala i brinula se za njegovo tek operisano oko, su me smekšali i ojačali, dali mi onaj osjećaj da ne postoji ništa na ovom svijetu a da ja to ne mogu učiniti. Pored mame, djed je druga osoba koja ga je izgradila i gradila u meni.

Obitelj čine ljudi koji su nam takoreći pred nosom. Morala sam i sama nabrati nešto godina na liniji života da počnem razmišljati o količinama životnih situacija i odluka koje su ih do sada snašle. Šta sve kriju njihovi unutarnji životi? Koliko puta je svako od njih bio pred nemogućim izborima, a morao izabrati jedan? Koliko puta su oni slijedili izbore duše umjesto izbora razuma ili obrnuto? Sklona sam misliti da je ljudima na našem podneblju, nekako prirodno da sebe i svoje sebstvo stavljaju u drugi plan ispred važnosti porodice, mišljenja (nevažne) okoline…

Odluke koje su donosili, nikako ne čine te izbore jednostavnijim. Ono što mene zapanjuje je kompleksnost radnji o kojima se razmišlja tiho i potajno, a vrlo malo govori.

Za sve nas donositi velike životne odluke, one koje iz temelja mijenjaju stubove našeg identiteta, znači odlučivati “danas za sutra”. Naše današnje ja bi tako trebalo svom (nepoznatom) budućem ja osigurati ispunjenje želja i težnji koje još uvijek nisu nastale. Niko od nas ne zna, i to je divno!, u šta će se tačno buduće ja pretvoriti iako mi iz perspektive današnjice imamo neke ideje o tome šta želimo da bude naš život. No mi ne znamo da li će baš taj život buduće sadašnjice biti ono što ćemo zaista željeti. Uz to sve svoje odluke često preispitujemo kroz stroge sisteme ispravno ili pogrešno, da li je dobro za druge ako je dobro za mene, da li će drugi biti povrijeđeni, da li ću postati bolja, šta ću nepovratno izgubiti itd.

U tom slučaju jedino što je moguće je istinski željeti upoznati buduće ja, upravo ne sputavajući sadašnje ja da donosi odluke transformativnog karaktera, one zbog kojih vam svi kažu da ne znaš u šta se upuštaš. Uvjerena sam da su članovi i članice moje obitelji našavši se pred ovakvim raskršćima mnogo puta svoje odluke donosili bazirano na želji da žele otkriti svoje buduće ja, osloboditi ga svog sadašnjeg predaka ali i svih impulsa eksternih stvarnosti. Ako već ne možemo nikada znati tanane niti naše duše koja stanuje u budućnosti, onda možemo makar pokušati uvijek brižno osluškivati onaj duševni puls sadašnjosti i biti otvoreni da otkrijemo šta ćemo postati u vremenu koje dolazi. Neki kažu da je za to potrebno mnogo hrabrosti, no mišljenja sam da puno više od hrabrosti je važna želja da se čuje i sa mnogo ljubavi odgoji biće koje živi u svima nama – svoje JA.

Prijedlog muzičke podloge: https://www.youtube.com/watch?v=tsYiqOJBy1w