Sjedim, hodam, ležim i promatram duše oko sebe. Baš sam ja njima odabrana i baš su oni meni odabrani da se sretnemo ovdje i sada, najčešće potpuno nesvjesni istovremenosti postojanja. Moramo da se sudarimo da uđemo u svijest jedni drugih i da se počnemo na neki način zagledati u vidljivo i nevidljivo među nama. Raznoliki su sudari, u formi, u trajanju, u suštini, u osjećaju, u veličini ali svi čarobno važni.
Posljednjih godina pokušavam da se ugnjurim u one koje srećem, pa makar i na par minuta, i da se što vještije ogledam u njima nadajući se da će mi dopustiti da svijet i ovu našu stvarnost osjetim njihovim očima, srcima. Puštam ih da se ogledaju u meni, i to raskošno, koliko se mogu izviti, da ih ne suzim kojim slučajem. Ponekad bi ciknula od potrebe da zagrlim sve te svjetove, te moje neslučajne nepoznate i poznate životne saputnike. Neki od njih stalno podsjećaju na ono što je važno, put otkrivanja, put ljubavi i put kreacije. U njihovom postojanju je moguće svoje čuti. U ovom životu beskrajno zahvalna upravo na ljudima koje mi je rijeka života donijela, i starim i novim. Na prijateljstvima i blizinama i našim zajedničkim ogledanjima. Na traganjima, na radu, na zalaganju, na neodustajanju, na zajedničkom padanju i dohvatanju, na kroćenju besmisla, na smijehu, na solidarnosti, na radostima i smislenim i potpuno nesmislenim. Na glupiranju i šašavosti uz prisustvo svijesti o onome što nam je za činiti. Ali i na daljinama i mudrostima. Beskrajno.
