Sjedim u avionu koji se kreće 900 km/h, putujući od Štokholma do San Franciska, a nekoliko sedmica ranije u vozu koji se kreće 300 km/h na relaciji Firenca-Milano. Razmišljam koliko sam zahvalna na mogućnosti da istražujem, otkrivam, pitam se.
Život sam po sebi mogao bi se opisati kao jedno prilično dinamično kretanje. Rodimo se i gotovo da trčimo kroz život prije neizbježnog odredišta. Galaksije naših misli se također kreću i to pod dojmom brzine svjetlosnih godina. Kuda god želimo stići, moramo se kretati, na ovaj ili onaj način.
Živimo na jednoj maloj lopti, među neizvjesnim brojem loptica, i to vrlo izvjesni broj dana. Preciznije život 85-godišnje osobe se sastoji od 31.025 dana.
Neka istraživanja kažu da u našem životu (nadajmo se najmanje 85-godišnjem) poslovi koji svakodnevno obavljamo preračunati u godine/dane iznose otprilike ovoliko (mahom za dio čovječanstva koji istinski uživa u civilizacijskom napretku): spavamo 27,5 godina ili 10.085 dana; oko 13 godina provedemo na poslu, odnosno 4.475 dana; tri godine na društvenim mrežama ili 1.095 dana; muškarci potroše oko 3.000 dana na brijanje, a žene 3.650 dana na češljanje, pranje i ostalo uređenje kose te shopping; oko 3.180 dana na gledanje televizije (kablovske ili internet tv-a), otprilike 500 dana u toaletu i najmanje 450 dana odlazi na čišćenje i uređenje doma.
Konačna računica bi izgledala ovako: oko 8.240 dana ostaje nama za sve ostale životne aktivnosti (uključujući čekanje u redovima/stanicama – u BiH to znači ozbiljan broj dana proveden u administrativnom ludilu “ganjanja papira”, vožnju prevoznim sredstvima, dane bolesti/prehlada, dane tugovanja i neraspoloženja itd).
Ako to dodatno podijelimo na životne etape u prvih i posljednjih 17 godina života imat ćemo 3.296 dana za sve ostalo, od 18. do 68, moglo bi se reći najproduktivnijem periodu, radi se o 4.944 dana. I to su neosporni brojevi naših života, više ili manje.
Čovjek suočen sa ovom računicom se zaista zamisli nad kvalitetom života nužno ograničenog kvantiteta. I onda to kretanje. Martin Luther King je jednom rekao da se nužno uvijek moramo kretati naprijed – ako ne možemo trčati da hodamo, a ako ne možemo hodati da pužemo, ali da moramo ići naprijed. I teško je ne složiti se s ovim. Ipak kroz naš život ne bi trebalo samo protrčati kao da je utrka u kojoj se isključivo računa brzina kojom smo postizali sve (bili uvijek busy, busy, busy) i stigli na odredište, završili zadatke. Život, čak i privilegovanih, je odbrojan – kao što vidimo ostaje jedan ograničen broj dana u kojima možemo da živimo, da budemo što više svoji, da se borimo da otkrijemo ko smo i šta to znači biti svoj i biti nečiji. U nekom drugom tekstu ću se baviti pitanjem šta znači živjeti slobodno, ispunjeno, sretno, moralno, kreativno i istraživački, ali ukratko misli se na život koji se ne dešava mimo nas, nego zbog nas, na život koji bismo iznosa i iznova željeli živjeti čak i ako nas niko ne bi posmatrao, iz uvjerenja, u kome smo živjeli ukupni potencijal našeg ukupnog bića. Život kroz koji nećemo protrčati, već znati i prošetati, stati, sačekati, oslušnuti, nastaviti, prileći, osvrnuti se, okrenuti ga naglavačke – učiniti ga autentično svojim i pokušati iskusiti kolektivnu mudrost postojanja.
Iz perspektive univerzuma i hiljade i hiljade godina, naše postojanje je tako sićušno. Istovremeno je naše i toliko nevjerovatno, da bismo trebali svaki dan vrištati od sreće na prilici da osjetimo ljubav, toplinu sunca na koži, šapat vjetra u lavirintu krošnji, cvrčanje talasa, mogućnost da besmisao pretvorimo u nešto vrijedno, budemo tu jedni za druge, smijemo se, stvaramo, svjedočimo rađanju… Da se odvažimo da živimo svoj život i da činimo u našoj moći da i za nepoznatog drugog on bude lakši, ugodniji, pravedniji. Baš kao što je nepoznati drugi svoje odbrojane dane poklonio našoj ljepšoj sadašnjosti. Možda nemamo puno vremena ali imamo dovoljno da činimo divne stvari i za sebe i za druge. Da postajemo bolji kao ljudi, prijatelji, kreatori i uložimo u ono što dolazi nakon nas. Za sebe. Za druge oko nas. Za nepoznate druge jer znamo da mir i drugi osnovni preduvijeti da se razmišlja o životu kao vlastitoj kreaciji još uvijek ne postoje za sve nas na ovoj lopti.
Je li se krećemo munjevitom brzinom gotovo utrnule svijesti o putovanju na kojem smo? Na što koristimo odbrojane dane svojih života? Šta činimo za sebe i druge dok niko ne posmatra ili dok nas svi razgolićene promatraju? Zašto smo to što jesmo, slučajem ili voljno?
Čudesno je šta sve može stati u, nadajmo se najmanje, 31.025 dana. Šta staje u tvojih 8.240?
Muzička podloga: https://www.youtube.com/watch?v=18YLdEODLaE
