Već neko vrijeme sama provodim dane u maloj čaroliji, kućici nadomak Sarajeva, okruženoj prirodom. Prije par godina, sa stradanjem štitnog organa, intenzivirala sam svoje misli o tome šta bi potencijalno moglo da umiruje ovo moje biće, uz iščezavanje uvjerenja da je sagrađeno od čelika i da se nema vremena u borbi protiv svih goropadih nepravdi u našoj divnoj BiH. Sveprisutna nepravda i lica svih ljudi prevarenih i sastruganih dostojanstava su me uvijek tjerala da spavam sat po sat manje, u želji da se nečemu doprinese. To >šta< nikad nije bilo upitno, ali stvarnost me natjerala da brinem puno više o onome >kako<.
A onda sam shvatila da moram naučiti disati i da moram naučiti šta me suštinski opušta jer ipak ispod tog čelika su vrijedno radili raznorazni osjetljivi, plačljivi, ljudski organi koji su zahtijevali da se o njima vodi više brige.
I tako sam otkrila sve što nikada nisam uočavala u drveću i moru, i to Jadranskom. Uvijek sam vjerovala da naš um ima iscjeliteljske moći ako ga naučimo pravilnije koristiti. Tako sam ja počela praktikovati odlaske na more, potpuno sama, i danima samo disati i hraniti se Jadranom, kroz raznorazne aktivnosti koje sam sama sebi smišljala. Jednu jako volim i prakticiram je uvijek na odmoru. Za početak sam se samoprozvala majkom Jadrana, ne kolutajte očima, to je između mene i Jadrana 🙂 (ako nekome još pada nešto slično na pamet, ja sam s tim ok, samo pitajte Jadran). Onda bih ušla u vodu do pasa i zatvorila oči. I u ovom trenutku mogu osjetiti milovanje i golicanje vode oko mojih nogu i stomaka. Glava bi postajala topla i gotovo bez težine. Onda bih pozvala Jadran da uzme sve čega se želim osloboditi, rojavih misli, nakupljenog hormonskog smeća, zgrčenosti u grlu, leđima. I Jadran bi me čuo. Nekoliko snopova vode bi se diglo i prikačilo na moje tijelo. Jedan za vrat, po dva sa strana trupa ispod ruku i jedan u podnožju leđa. U ovih pet na vratu i trupu je ulazila najljepša, slanija, čistija, bistrija jadranska voda koja bi onda kovitlala mojim tijelom i dolazila do svakog kutka svake ćelije mojih organa. Osjetila bih talase, jurnjavu, snagu i čistoću kroz biće. U tim trenucima moje misli bi postale linearne, ja bih se potpuno predavala silama u sebi i oko sebe, iz neke druge dimenzije. Na kraju bi voda izlazila iz mog tijela kroz snop vode u podnožju leđa. Ta voda nije bila bistra, ponekad je bila potpuno crna, nekada zamućena. Do posljednjeg dana na moru tog nekog odmora, i ta bi voda postala potpuno prozirna, a ja potpuno mirna i u glavi, i u stomaku, i u vratu.
Vrlo slično sam se počela osjećati među drvećem. Toliko gracioznosti živi u tim divnim bićima. Naša veza kroz dah je materinska. Pogađate sama sam se prozvala majkom drveća i svaku šetnju koristim za okrepljenje. Slično kao i sa snopovima Jadrana, uvijek vizualiziram zagrljaje krošnji i mene, saplitanja mojih dlanova i tabana sa korijenjem kroz koje sav neželjeni višak izlazi vani. Ono što se desio kao naknadni dar je moje pitanje o tome šta dajem zauzvrat za ovo iscjeljenje, za ovu brigu i maženje kojim me uvijek počaste… Pri kraju svakog rituala par minuta odvajam za zahvalnost i ljubav ovim divnim iscjeliteljskim džinovima, okrepljujućim organizmima, veličanstvenim bićima.
Ova konekcija koju sam otkrila, pa rekla bih iz nužde, me približila postojanju na jedan potpuno osvježavajući način. Natjerala me dublje da se pitam kako ta crna tvar u meni nastaje, jesam li ja u moći da njeno prodiranje u moje biće zaustavim, jer ako sam pronašla način da je istjeram iz sebe, mora da postoji način da joj ne dam u sebe… O tome ću pisati u narednom periodu – koliko sebe shvatamo kao baš takvu neminovnost, kao nešto sto je samo po sebi takvo i može se modelirati samo kozmetički, koliko se pitamo zašto se ljutimo, zašto smo tužni, zašto nas nešto veseli, zašto na svijet i stvarnost reagujemo baš na taj način i koliko smo spremni da se sudarimo sa samim sobom te odvažimo naučiti hodati na drugačije, a ne onako kako jedino do sada umijemo…
https://www.youtube.com/watch?v=LRiH9yHiV28
Black and White Luddha 