Četvrtak večer. Ja ostala kući, napravila banana hljeb. Čula se sa nekoliko dragih ljudi. Moj dom u oblačno vrijeme mi uvijek iznimno paše. Pitaju me svi kako sam. Kažem ok, u zadnjih par sedmica gotovo da i ne govorim da sam dobro. Nekad izričito kažem i da nisam dobro. Ovaj prokleti virus nam je ušao u živote koji su, u BiH, već bili napadnuti sa toliko virusa – za koje vakcina nije ni na vidiku – virus korupcije, nepoštenja, sebičnosti, podjela, raznoraznih užasnih identiteta koji dijele i huškaju, siromaštva, porodičnog nasilja, krađa, iznevjerenih društvenih očekivanja itd. I nismo svi ušli sa jednakim problemima u ovo. Mi smo (pre)živjeli i rat, a neki pripadaju drugoj ili trećoj generaciji na koje je transferirana kolektivna trauma. Kažu poneki, a vidi se na mnogima, da im se PTSP aktivirao – neka različita unutrašnja stanja isplivavaju ka vani kod mnogih ljudi, ljudi koji su to do sada balansirali sitnim ćejfovima, nekom rahat kafom i cigarom, ili redovnim posjetima ljekaru od kojih sada strahuju. No zadnji mjesec, sve mi više samo govore, da im je ovo sve nepodnošljivo. To sve, nije za svakog isto, nije ni za mene, ali razumijemo se.
Jedan član porodice mi je bio obolio od korone početkom jula, na kraju je sve bilo dobro, ali neki smo kondenzovani užas preživjeli – od neizvjesnosti, od straha od virusa ali i virusa našeg zdravstvenog sistema do osjećaja bespomoćnosti. Oba roditelja su mi bila zatvorena u svojoj kući – jedan sa progresijom upale pluća, drugi zabrinut i u pokušaju da se zaštiti – a ja zatvorena u drugoj kući sa temperaturom i iščekivanjem hoće li ići ka gore ili ka dole. Sestra je imala svoje izazove uzrokovane selidbom sa bebom sa jednog kontinenta na drugi. Svi nekako ugroženi i ne možemo da pomognemo jedni drugima, osim nekom toplom riječju, a nikome nije dobro i svi samo glumimo preko onog prokleto dragog Vibera da smo kao dobro i da će sigurno biti sve ok. A ne znamo kako će biti.
Iznenada, ali i očekivano, taj svijet koji sam izgradila u sebi, svijet snage, prihvatanja života kao sile van naše pune kontrole, dizanja i kad mislim da više ne mogu da hodam, mi se srušio. Izašla sam iz karantine nakon 15 dana, i osjećala sam da ja nisam ja. To je možda prvi puta u mom životu da moje lice nije otkrivalo prazninu kojom sam bila popunjena. To me uplašilo. Hodala sam gradom i vidjela svijet u crno-bijelim bojama. Sve te naše boli koje jedni drugima dajemo su me boljele jače, sve te nepravde koje trpimo i činimo su me gurnule u jedan potpuni besmisao.
Znala sam da je i ovo moralo doći, tješila sam se da stanje nenormalnosti poslije ovoliko mjeseci mora da ima neki efekat na moje funkcioniranje, ja sam taj efekat izgleda odgađala, ili me prosto nije trigerovalo do tog trenutka na taj neki bezbojni način. Znala sam da nisam dobro, kada nisam mogla ni da vježbam, ni da meditiram, ni da čitam, ni da pričam na kraju. Sve te rutine za koje sam krvavo radila zadnjih godina su se raspale zajedno sa mnom. Nisam imala koronu, ali sam imala temperaturu, što me s jedne strane fizički iscrpilo, a s druge, strepnja za bližnje me crpila emotivno, a onda izolacija od 15 dana, potom niz tragedija koje su zadesile moje drage ljude, sve skupa me sažvakalo i ispljunulo. Željela sam da zagrlim ljude koje volim, da im ništa ne kažem, samo da ih zagrlim. Blizina je bila ukinuta, ali znala sam da koliko god bila važna za vlastiti spokoj, ona ne smije biti izvor istog, više kao divna nadogradnja. Zahvalna sam na divnim ljudima u mom životu koji su možda i osjetili i svako na svoj način pokušavao je da prodre kroz taj zid. Neki možda nisu ni osjetili, i ne krivim ih zbog toga, svi imamo već puno na svom pladnju.
Već preko godinu dana se bavim svojim likom i djelom i kroz psihoanalizu. Taj odnos sa sobom, rukovođen osobom koja koristeći naučne pristupe, zajedno sa mnom, otkriva sile i zakonitosti mog bića, je jedna od najzanimljivijih i uzbudljivijih i mukotrpnijih stvari koje sam u životu napravila. Taj razgovor je jako pomogao i u ovom stanju sažvakanosti, pomogao je da se podsjetim stvari koje su mi se udaljavale mom umnom biću, emocije su me prosto bile preplavile. Nakon refleksija osnažila sam dodatno misao o tome da ništa nije konačno, i da niti jedan osjećaj koji može da spopadne, nije konačan – to je pomoglo da pustim zdravim mislima da ponovo osvoje svoju teritoriju od napasnika.
Znam koliko volim da se krećem i da putujem, a toga sada nema dovoljno, tako da sam sebi naredila da otputujem negdje u vrijeme korone. Sa prijateljima. Pa kud puko da puko. Pridržavat ćemo se mjera, imam svoj protokol. Posao koji sam započela u jeku pandemije mi također daje osjećaj doprinosa društvenoj pravdi, za koju se pokušavam boriti sve vrijeme, kako najbolje znam i umijem, uz sve pokušaje i greške i teme od interesovanja. Otputovali smo, a onda sam obišla i kupala se u rijekama, upoznala inspirativne ljude, aktiviste, koji vjerom u pravdu tjeraju crnilo, vjerom i bosanskim humorom. I taj natjerani momenat da uradim nešto što volim, osnažen terapijom, iskrenim razgovorom sa sobom i ljubavlju bliskih ljudi, me vratio meni. Prije nego sam znala, započela sam art projekat u kući, uzela da fotografišem, nastavila praviti skice za neke priče koje pišem, vratila se meditaciji, vježbanju sa Pamelom (preporuka), pijenju kafe na prozoru svog stana na Alipašinom i zurenja u nebo, planinarenju, video i pisanim dnevnicima, čitanju ljubavnih pisama, smijehovima sa drugarima uz bijelo vino… To me natjeralo da opet osjetim onu ljepotu postojanja unatoč njegovoj težini. To me podsjetilo da svi bijemo bitku, onu unutrašnju, da jedni drugima ne trebamo otežavati, zamjerkama prije svega, ako ne možemo biti od pomoći. Zdrav odnos prema sebi znači udaljavanje od onoga što nam ne prija, ali i pronicanje u same sebe, u svoje razloge i motive zašto je nešto tako, uz najveći stepen samonježnosti. Naučila sam da pričam sa sobom kao sa djetetom, nježno ali odlučno i vaspitno, i bez uvijanja. Naučila sam da tražim pomoć i da ne moram sve sama.
Odluka da se živi ovdje u najljepšoj i najtegobnijoj zemlji (znam da je subjektivna procjena), pa da se još i živi u borbi za neke društvene vrijednosti, potom boli ljudi koje srećem kroz posao, prevarenih i obespravljenih ljudi, lični izazovi itd – sve to, i svijest o tome, me natjeralo da brigu i nježnost prema sebi stavim na mjesto najveće važnosti. Da to ne podrazumijevam, već da uplaniram niz stvari koje svakodnevno ili sedmično ili mjesečno radim, da preživim sebe i ovu zemlju i nepravde koje uviđam, uz akumuliranje radosti i sreće unatoč svemu tome. Snaga koju time dobivam me čini otpornijom i snažnijom da bijem bitke, a da postajem osoba na koju i sama mogu biti ponosna. Znam da je to put života i radujem se spoznajama. Znam da će opet doći ti dani kada će se sve srušiti ali znam i da sam sada napravila neku čvršću, održiviju konstrukciju na koju smijem pasti. To je moja konstrukcija u meni, nije destruktivna, ne ovisi primarno o vanjskim faktorima, i manje-više je uvijek na raspolaganju. Znam i da su ljudi tu, čak i kada nisu, da svi biju svoje bitke, i da svaka zahtijeva njihovu energiju i posvećenost, te iz mjesta razumijevanja uspijevam pobijediti emocije otuđenosti i ostalih satelit emocija. Shvaćam da ovisnost o ljudima je neodrživa i da je važno graditi odnos snage unutar sebe dok se istovremeno grade prijateljstva i ljubavi sa drugima. Iz ljepote više nego potrebe. Sve je važno, sve.
Za kraj mogu reći da je važno da pazimo jedni druge kako i koliko možemo, da poštujemo različite pristupe i života i te brige, puteve svakog od nas, da navijamo jedni za druge dok te unutrašnje borbe traju. Ovo je vrijeme koje naročito zahtijeva jednu nježnost i prema sebi i prema drugima. Ovo će sve proći, doće neki novi problemi. Neka nas nije strah reći nisam dobro, najprije sebi, pa i drugima, i neka nas nije strah potražiti podrške, konstruktivne podrške, koje će osnažiti zdrave dijelove naše ličnosti. Neka nas nije strah zaroniti u sebe i tražiti svoje snage, ne moramo sve sami, i ne moramo biti destruktivni u pokušaju da nam bude bolje. Samo tako ćemo imati bolje alate da živimo u miru sa sobom i sa svijetom, fokusirajući svu energiju na stvari u koje vjerujemo i koje nas ispunjavaju. Za svakoga je to nešto drugo, i to je ok. Ništa nije sramota na putu pokušaja da se živi u većem miru sa sobom, bez povrede drugih ljudi, ništa nije sramota.
Pazimo jedni druge kao zjenicu oka svoga. I ne odustajmo od najljepših života koje možemo da živimo i u sebi i oko sebe. Nema stida i zaustavljanja u pokušaju da se bude što bolji, i prema unutra i prema vani.
https://www.youtube.com/watch?v=yvHC4szZfKA
Black and White Luddha 