Dugo nisam pisala, možda kratki redak tu i tamo. Nisam osjećala potrebu. Razumijem i zašto. Pišem onda kada imam priliku biti sama sa sobom duže vremena ili kada sam na domak nekog novog saznanja. Zadnjih pola godine je bilo ispunjeno sa toliko dešavanja. Često sam se osjećala kao onaj autić iz filma Peti element – sluđeno u pokušaju da iznesem prestrojavanja na autoputu na spratove sa milion traka. Osjećam da je jedna era u meni završena i da je uginulo ono što me izjedalo a da toga nisam ni bila svjesna.
Većina nas je sklona vjerovanju da se samo jednom rađa i da se samo jednom mre. Možda su poređenja gruba, pa se izvinjavam svima koje ove riječi mogu povrijediti, to nije njihova intencija. Želim da kažem da svaki put kada pustimo onaj neki dio nas oko kojeg smo istkali svoj identitet, vjerujući da smo baš to mi i da bez toga nikako ne možemo doživjeti subjektivni osjećaj kontinuiteta, nešto u nama utihne, iščezne, umre. Ovdje mislim da onaj dio nas zbog kojeg nam srce nije mirno, onaj dio nas zbog kojeg smo često posvađani sa samim sobom, na onaj dio nas zbog kojeg zapadamo stalno u iste klopke u odnosima, dio nas koji povređuje ljude koje volimo, ili nam dopušta da nas povređuju oni koje mi volimo, dio nas zbog kojeg se pravdamo ili ubjeđujemo s drugima, onaj dio nas zbog koga nam je nepodnošljiva misao da budemo sami sa sobom.
Kada dopustimo da taj naš “identitarni stub” umre, dozvoljavamo sebi da porastemo u sebi. I prava je istina da se desi Harry Potter momenat, otvori se neki portal i odjednom postojimo na još jednoj platformi bivstvovanja. Više ljude ne okrivljujemo kada smo povrijeđeni, razumijemo zašto nas povređuju – zbog samih sebe, više se ne ubjeđujemo – jer razumijemo da svako ima svoj put dolaska do istine i da je on različit za sve nas, više ne tražimo da nas se razumije – tražimo one koji nas razumiju, više ne udovoljavamo nikome – a pri tome počinjemo da volimo nikad nježnije i brižnije, više ništa ne dokazujemo ni sebi ni drugima – rastemo iznutra i redamo recke, ne na poslovna i ljubavna postignuća, već na svoj unutrašnji rast ka miru, beskonačnoj ljubavi, razumijevanju i sebe i drugih.
Ovo nas ne čini manje borbenim u našim životnim izazovima, naprotiv, daje nam i onu dodatnu snagu da “ne trčimo pred rudu”, da neopterećeno sobom analiziramo okolinu i njene potrebe i prikladno reagujemo, da budemo nježniji u isporukama svojih ubjeđenja, da ne osuđujemo a da opet govorimo glasno svoja uvjerenja i vrijednosti. Ovo duhovno umiranje i rađanje se dešava unedogled, onoliko koliko sebi dozvolimo. Najčešće iz potrebe da preživimo nepodnošljiva osjećanja u nekim izazovnim životnim periodima, posegnemo u potragu za dodatnim portalima kako bismo stigli na neko mjesto višeg sklada u sebi. Ima i onaj drugi put, put insistiranja kako bismo sebi potvrdili da smo mi ispravni, a da je to što se dešava uzrok svih naših nedaća, nikako i mi sami. Znam i taj put – jako je privlačan, osjećamo se dobro u svojoj koži, bar neko vrijeme, sebe uspijemo potvrditi kroz svoje izbore, nađemo one koji nam kažu meni si super, i to nam naravno prija. No, prema onome što sam vidjela i doživjela, birajući taj put šuškanja u ljubav, u posao, u prijatelje, nikada ne uspijemo otpustiti taj karcinogeni dio sebe. Poput neiscijeljenog kancera, stanice se krenu umnožavati i opet nas dovedu u situaciju preživljavanja ili životarenja.
Posljednje četiri godine sam imala utisak da se jako malo razumijem sa svojom najbližom okolinom. Danas razumijem da sam intenzivno umirala i rađala se i da u tom procesu su se rađali i umirali i odnosi koji su mi nešto značili. Sjećam se tadašnjih riječi moje homeopatice, uvijek malo razumljivih – danas shvatam da mi je govorila, pusti da nešto ode i nešto se rodi.
I umrla sam i rodila se. Ovo je prvi dan kada smijem, bez straha da ću to ureći, reći da sam se oslobodila. Znajući kako je izgledao taj put, šta je bila cijena – mogu reći da sam preponosna na sebe. Umrla sam, rodila se i zavoljela, nježno i nepretenciozno – sa sviješću da me niko od ovoga ljepše ne može niti će voljeti ili razumjeti. Radujem se, ali gotovo da ništa više ne moram. Shvaćam da tu neku ranu u prsima koju svi nosimo, ne može da popuni niti jedan insan, odnos, ljubav, posao. Ona zarasta samo kroz produbljivanje odnosa spram sebe i spremnosti da puštamo dijelove koje smo u sebi predimenzionirali – sasvim opravdano jer smo nekada zahvaljujući njima upravo preživjeli. Više ne preživljavam niti sam zainteresovana za preživljavanje, postojim, jer mi se posrećilo. Nadam se da će ovo tijelo da me posluži da umirem i rađam se i penjem se kroz galaksije spoznaja i cesta. I da se smijem. Da postojim nikada ljepše. Da drugujem i volim neovisnički o drugima. Hvala svim ljudima, učiteljima i učiteljicama, na tom putu. Ono što nas jako boli nas pokušava nešto naučiti, potjerati kroz Potter vrata. Udah, izdah, skok, tras. Ali vrijedi. Možda u trenucima nisam znala cijeniti pokušaje ili procijeniti da li su savjeti upućeni meni o meni ili su izraz dubokih tuga i nezadovoljstava mojih učitelja, ali danas vidim jasnije i zahvalna sam jer razumijem koliko smo po dizajnu nesavršeni.
I na kraju želim da se posebno zahvalim mojoj dalekoj prijateljici koja me pratila na ovom putu – Jada Pinkett Smith. Tvoje razumijevanje mi je davalo snagu i kada niko oko mene u mojim razmišljanjima i odlukama nije pronalazio smisao. See you on some new level ♡
