LUKRECIJA

Ja jesam sve moje životne uloge, ali sve moje uloge nisu ja.

Sve uloge u životu koje biramo za sebe, naposljetku određuju ko smo kao bića. Sve one bi trebale da ispolje neke od naših potencijala i udovolje nekim od naših želja. Nijedan čovjek nije otok i za ostvarenje ljudskih mogućnosti, svi mi trebamo jedni druge. Istovremeno živjeti znači za većinu čovječanstva i danas svakodnevno brinuti o pukom preživljavanju. No vlastito preživljavanje našeg bića i borba za bolje uvjete života ne bi trebalo da se isključuju (ovdje ne govorimo o periodima kriza i nepogoda).

Tako, biti svoja ne znači biti loša drugarica, a kamoli loša majka. Biti i svoja znači biti bolja majka, bolja direktorica, bolja u svim ulogama koje igramo u životu.

Koristiti svoje sebstvo kao oruđe, alat za postizanje ciljeva, nije više samo prinuda ili jedna od mogućnosti već postaje konačni ultimativni, hvale vrijedan cilj. Živjeti za druge je čin vrijedan divljenja, ali živjeti isključivo kroz druge znači nikada do kraja spoznati osebujnost vlastitog postojanja. Naše sebstvo nastavlja da postoji i ako sve naše uloge prestanu da žive. To je ona “uloga” bića koja je svrha sama po sebi, radije nego sredstvo za postizanje neke eksterne svrhe. Briga o tom komadu naših bića se ispoljava kroz one stvari koje činimo “za svoju dušu” poput pjevanja u horu, planinarenja, čitanja o dalekim zvijezdama, periodičnom samovanju, vrtlarenja, crtanja… Pri tome se ne misli na ekstremne nadražaje čula koji umrtvljuju osjećaj prisutnosti, već na razinu tišine koja nas tjera da čujemo sebe.

Tako rad za sebe, koji nije uvjetovan vanjskim impulsom uspješnosti neke od naših uloga, odaje priznanje našem postojanju. To je istovremeno jedan oblik nježne samoljubavi, životne maternice u kojoj možemo da rastemo i razvijamo se.

Trenuci u kojima živimo kroz sebe, dok niko ne gleda, nam otkrivaju ko smo kada nikoga nema i šta želimo od sebe i za sebe? Ko smo kada nismo majke, supruge, šefice, sestre, drugarice, radnice, aktivistice…?

Najodlučnije među nama će pronaći ekvilibrijum ili Aristotelov srednji put između osluškivanja impulsa stvarnosti, drugih ljudi i onoga našeg unutarnjeg, ogoljenog svih preuzetih uloga.

Muzička podloga: https://www.youtube.com/watch?v=KXqKswtX_KU

*Za Lukreciju, djevojčicu čelične volje koja već razumije svijet oko sebe ali i u sebi, gospodaricu bračkog mora i kamena, svog puta, ljupkosti, nesalomljivosti i sve druge djevojčice i dječake.