Pismo mom ocu

Kao da večeras ovom papiru moram sve ispričati, kao da sutra možda neće se desiti, i kao da će se zemljina osa pomjeriti ako ne ostavim trag o ovome što se zbiva unutra. Znam da zemljina neće, ali možda moja hoće. Zato u ovoj noći moram da sve ispričam, makar papiru, neutralnom čuvaru našeg postojanja i pokušaja.

Ne znam zašto, možda do kraja pisanja uspijem objasniti sebi zašto, ali se osjećam kao jednog majskog ili junskog ili nekog drugog dana 1999. godine. Bio je to prijemni ispit za Gimnaziju Meša Selimović, sastojao se iz tri dijela za koji sam se dugo prije toga pripremala  – engleski, matematika i jezik. Najviše sam se plašila engleskog jezika, matematika laka-šala, ali onda smo na testu jezika dobili pismeni zadatak za koji se i nisam spremala, tri nasumične teme – jedna od njih, koje se jedino i sjećam danas, jer sam je odabrala “Pamtim a pokušavam da zaboravim”. Nisam ja odlučila da o tome pišem, to se samo tako desilo, u tom nekom adrenalinskom tunelu mene, papira i silne želje da ispričam nešto iskreno, o onome o čemu nikada do tada na taj način nisam govorila – o ocu s kojim tada već par godina nisam pričala i o užasima života od kada pamtim za sebe. Pisala sam u nekom stanju transa, rečenice su ispadale iz mene kao loptice na fliper aparatima, sjećam se da je svaka odražavala dosta precizno stanja o kojima sam vrlo predano šutjela.

Pisala sam bukvalno kao da sutra ne postoji, kao da su mi umjesto posljednjeg obroka dali olovku i papir. Nisam pisala za komisiju koja je trebala odrediti hoću li postati školarka te prestižne škole, pisala sam za sebe, za život, za njega, za nas, pisala sam jer se bespomoćnost pretvarala u nešto manje tegobno (pisanje je tako i postalo moj čin borbe za dobro). Sjećam se da smo rad morali prepisati, ovaj puta čitko i bez grešaka, a to je značilo da sam originalni primjerak rada mogla zadržati za sebe. Plašila sam se tog papira, plašila sam se da bi me čitanje dovelo u nepriliku zvanu proživljavanje po treći puta onoga što sam jedva preživjela i prvog puta. Sve stranice sam raskomadala u stotine komadića i bacila u kantu za smeće, tu u školi čija ću školarka uskoro postati. Od skoro hiljadu učenika prijavljenih, ja sam bila prva na spisku primljenih. U prvim danima početka škole, pri predstavljanju su mi prilazili neki profesori i profesorice sa pogledom ljudi koji te poznaju i razumiju, što me zbunjivalo. A onda mi je profesorica fizike jednom prilikom rekla da je cijela zbornica čitala moj rad nakon završenog prijemnog i plakala u suosjećanju sa petnaestogodišnjom djevojčicom koja je sasvim neplanirano otvorila svoje srce nepoznatim ljudima. Nikada se nisam pokušavala sjetiti onoga što sam pisala, ali znam da sam pisala o bolu zbog činjenice da ljubav i dobro nisu pobijedili u našoj porodici. Pobijedilo je zlo i razorilo naše duše. U konačnici, sa svojim ocem ne razgovaram, evo sada će, skoro trideset godina. Ništa iz tog života nisam zaboravila – ni vriske, ni udarce, ni razbijanje stvari, ni razbijanje ljudi, ni zanemarivanja, ni kafane, ni pjevaljke, ni teturanja u mraku, ni krv, ni glad, ni strah, ni osjećaj nevoljenja, ni zanemarivanje, ni tugu, ni ostavljenost.

Večeras sam sa istom emocijom kao te godine na prijemnom odgledala film “Everything everywhere all at once”, od pola filma sam plakala ali i naredna dva sat. Baš kao što sam tada na prijemnom neuspješno skrivala suze od papira i nalivpera koji su vrlo uspješno crtali kaligrafske znake na zadaćnici, i večeras sam dosta neuspješno obuzdavala jecaje i slano frcanje duše u polupraznoj dvorani kina u Sarajevu. Martina izvini i hvala ti. Sve o čemu intezivno razmišljam zadnjih dosta godina je stalo u taj šašavi i prehrabri i predivni film.

Osjećala sam se kao da sam konačno uspjela ispričati svoju dušu kroz taj ludi film, ali još važnije, osjetila sam da moja duša, baš takva kakva jeste je dio nečeg postojanog i većeg u toj nesagledivoj želji da dobro u nama pobjedi, da unatoč svemu budemo dobri jedni prema drugima. Da dobrom i ljubavlju brišemo mrak u sebi i oko sebe. Da razumijevanjem, oprostom, nježnošću i neodustajanjem od jedni drugih ne hranimo mrak u ovom čovječanstvu koje srlja u svoju crnu rupu ili ti đevrek zamjerki, pohlepe, iskorištavanja, neiskrenosti, manipulacija, sebičnosti, neopraštanja, povreda. Da ne tražimo ono što nas od ljudi odvaja, ono što nam nisu dali, već znakove njihove ljubavi prema nama, pogotovo kada ih boli. Njihovu ljubav prema nama, jednu jedinu koju nam umiju dati.

Svima sam sve oprostila, osim njemu, i znala da mi je srce čisto kada im nisam željela da ikada osjete išta slično, a kamoli isto.

Oprostila sam onom što nas je dan nakon našeg velikog dana istjerao iz kuće, i onoj što mi je dala otkaz kada sam se pobunila protiv nepravde, i onoj što je digla rukle od mene na dan kada sebi nisam umjela pomoći, i onom što me polumrtvu spakovao da vozim sama nazad i što je pola godine živio i kod mene i kod nje – njoj dajući ljubav a meni smjernice za vlastitu grobnicu. U konačnici sam razumjela i oprostila, a za one koji od mene nisu odustali sam i dalje tu. A i za ove druge, ako im zatrebam, samo zato jer mogu. Oprostila sam i sebi na svemu što nisam znala bolje, jer nikada nisam odustala da budem bolja, da naučim bolje, da budem ljepše brižna, nježna i ljubavna. Jer nikad nisam odustala od ljudi koje volim, jer sam naučila da se izvinim i tražim oprost i pokušam nježnije.

Ali najvažnijoj njoj sam tek nedavno oprostila što sam jednog februara prije nekih desat godina ostala bez jedinog doma koji sam znala. Izašla sam u ponoć na minus sto, ne znajući kuda da krenem, jer nigdje nisam imala otići. To je večer kada sam izgubila jedino utočište bezuvjetne ljubavi za koje sam znala do tada.

Najvažniji on nas je iz svog utočišta izgurao dosta rano, tako da se i ne sjećam kako je biti siguran pod okriljem njegove ljubavi. Njega nosam okolo kao svoj križ već trideset godina, ali ne opraštam mu, jer ne znam kako.

Film je vapaj za spasom čovjeka kroz ljubav i prihvatanje i sebe i onih koji nas vole i pokušavaju da vole. Kroz razumijevanje da skoro svako zlo i nesreća nastaje kao odgovor na bol i strah, ali ne bilo kakvu bol, već nepodnošljivu bol.

U filmu se kaže da smo beskorisni kada smo sami, ali u dobru nikada nismo sami. U dobru nas neko osjeća, neko nam nešto od sebe poklanja, neko je voljan da se bori za nas ili da bar vjeruje u nas dok se mi borimo za sebe, dok skupljamo snagu da budemo svoja suština.

Svaki puta kada oprostimo, razumijemo, prihvatamo, slušamo, uvažavamo, mi služimo dobru. Služimo dobru u nama i naša kolektivna bol se umanjuje, nužno se poništava i pretvara u nešto vrijedno življenja. U ljubav. U ono za čim teži svaka duša koja eto baš, na putu pokušaja da bude voljena i da voli, priušćuje sebi i drugima toliko boli. Toliko (nepotrebne) boli.

Plakala sam puno zadnjih mjesec dana, ali to su suze ljepote i suze vapaja za ljepotom u nama. Kroz suze sam dozivala i prizivala dobro. Dobro kao lice razumijevanja, razumijevanje kao naličje ljubavi. Prizivala sam ljubav, više ljubavi i razumijevanja i za sebe i za druge.

I evo večeras ovim tekstom, ovom rijekom emocija koje me savladavaju uslijed prikaza filmskih slika ludila hiljade univerzuma koji stanuju u našim glavama i našim pokušajem da ostanemo povezani s onim što je čisto i dobro unatoč boli koja nas jede,  želim mu reći: opraštam ti tata što nisi mogao biti bolji otac i zaštitnik. Što je tvoja neizdrživa bol razorila našu nikada izgrađenu porodicu. Opraštam ti jer konačno razumijem tvoju ranjenu dušu, nemoćnu da u njoj tada pobjede dobro i ljepota. Ovo je prvi puta da sam te nakon skoro tri decenije nazvala tatom.  Nadam se da će ovo malo dobra koje ti mogu evo makar ovako dati, makar malo zagrliti tvoju dušu.

Želim u sebi uvijek očuvati snagu da služim dobru i ljubavi. Sve što radim je pokušaj da se univerzumi u kojima dobro pobjeđuje ojačaju, pa makar i marginalno. Zato se borimo i za rijeke, i za djecu, i za jedni druge u cijeloj regiji.

Ovaj tekst je čekao skoro trideset godina da se rodi, da dobro pobijedi moju najveću bol u meni i da mogu i njemu, svom tati, oprostiti. Iskreno oprostiti i ne očekivati ništa zauzvrat osim da i on nađe mir svoje duše. A onda i ja svoj.

Tekst je napisan prije nešto više od godinu dana i tek je sada našao snagu da bude objavljen. Ovo je moj način da budem hrabra u onome što boli.